Drage sestre,
dok zajedno slavimo Dan Družbe i dijelimo radost zajedništva u molitvi, u srcu mi se rodila želja da s vama podijelim jedan mali, ali duboko dirljiv događaj iz današnjeg dana — trenutak koji nas je, na jednostavan način, podsjetio na duh naše Utemeljiteljice.
Ovih dana mnogo djece dolazi na naša vrata. Traže ono najosnovnije – bilježnice, torbe, olovke, odjeću. U ponedjeljak, 15. rujna, započinje treće i posljednje tromjesečje školske godine, a ovdje je školovanje drukčije nego u Domovini – svaka škola se plaća. Roditelji, a često i sama djeca, traže bilo kakav posao da bi mogli pokriti troškove školarine.
Osim djece, svakodnevno dolaze i odrasli – traže hranu, odjeću, obuću, ili mogućnost da negdje zarade dnevnicu. Sve je u pokretu: netko pomaže u vrtu, netko na gradilištu škole. Svatko radi koliko može, a svaka ruka dobro dođe.
Jutros, po povratku s mise, ispred kuće nas je čekala skupina djece. Među njima su bila i naša dva mala susjeda – braća Emanuel i Jan. Njih često viđamo. Otac im je preminuo, majka ne živi s njima, pa odrastaju sa stricem koji ima vlastitu obitelj. Unatoč svemu, ta su dva dječaka vedra, marljiva i uvijek spremna pomoći.
Toga su dana došli pomoći našem radniku Rukutani ograditi novi prostor za kokoši. S. Ivka, koja se najviše brine za perad – kokoši, zečeve i patke – vodila je posao, a po potrebi su pomagale i druge sestre. Budući da je životinja bilo mnogo na jednom mjestu, trebalo im je osigurati još jedan ograđeni prostor.
Dok su radili, s. Ivka se našalila i rekla radniku da zakolje jednog zeca kako bismo se počastile u povodu Dana Družbe. Dječaci su to čuli i, smijući se, dodali: „I jednoga za nas trojicu!“ Na tu molbu s. Ivka nije mogla ostati ravnodušna – dala im je jednog zeca da i oni proslave s nama.
Njihova je radost bila neopisiva. Odmah su se dogovorili – najmlađi, Jan, preuzet će kuhanje, a ostali će dovršiti ogradu. No, ubrzo su shvatili da osim zeca nemaju ništa drugo: ni drva, ni soli, ni ulja, ni priloga. Dali smo im sve što im je trebalo – malo riže, graha, nekoliko komada kuhane tikve – i uz to pokoji savjet kako da sve zajedno priprave. Jan je kuhao u našoj plantaži banana, sav sretan i ponosan.
Kad smo im rekle da toga dana slavimo Dan Družbe i objasnile im što to znači, rekli su da i oni s nama slave – „posebno zato što danas imamo meso“. Njihova jednostavna zahvalnost dirnula nas je do suza.
Naša tri mala radnika uživala su u svom ručku, ali su ga velikodušno podijelila i s još dvojicom dječaka koji su kasnije došli pomoći. Bili su naši neočekivani, ali predivni gosti za Dan Družbe – veseli, zahvalni i puni života.
Njihova nas je spontanost nasmijala i razveselila. U toj jednostavnosti, u toj dječjoj zahvalnosti, osjetile smo kako je Bog prisutan u malim stvarima, kako djeluje kroz svakodnevne geste dobrote i ne zaboravlja svoje siromahe.
Nije li upravo tako činila i naša Utemeljiteljica – stavljajući u središte svoga poslanja siromašnu i napuštenu djecu?
Radosne smo što smo i mi, baš na ovaj dan, mogle učiniti nešto slično – hoditi stopama naše Utemeljiteljice i u njezinu duhu darivati ljubav kroz jednostavne geste.
Blagoslovljen Dan Družbe!
s. Kata Karadža
