Posjet izbjegličkom kampu u mjestu Nakivale u Ugandi – Nakivale Refugee Settlement

Za mene još jedno veliko iznenađenje. Poznato mi je da su mnogi prisiljeni napustiti Afriku ali nisam znala da u srcu Afrike postoji veliki izbjeglički kamp. Naime, veliko ugandsko prihvatilište za izbjeglice Nakivale utemeljeno je već podavne 1958. godine a ono je ujedno i najstarije u Ugandi. Treba svakako spomenuti da je to po veličini osmi najveći kamp u svijetu. Brigu za njega vode državne vlasti. Sam se kamp nalazi  blizu granice sa Tanzanijom na jugozapadu Ugande, 200 km udaljeno od glavnog grada Kampale. A to konkretno znači da je od glavnog grada do prihvatilišta potrebno šest sati vožnje. Iznenadilo nas je kada su nam rekli da se sam kamp prostire na oko 180 kilometara. To je prostor okružen brdima, jezerom, malim potocima, ima plodnih polja. Međutim, na čitavom kampu nalaze se male siromašne kuće, neke su od blata, druge od sitne cigle, treće  prekrivene limom… U svakoj od tri većih zona nalazi se otprilike između 74 -79 sela a svako selo broji 800 do 1000 stanovnika. Trenutno se računa da je naseljeno 120.000 ljudi. To su najvećim dijelom izbjeglice iz Demokratske Republike Kongo, Burundia, Somalije, Rwande, Etiopije…  Taj se broj neprestano mijenja jer su se neki naselili i tu žive, drugi odlaze, neki pristižu a sve ponajviše ovisi o tome kako se napetost u zemljama povećavaju. Ponajviše je kongoanaca. Ne treba posebno spominjati da se tu može naići na najrazličitije kulture, jezike, nacionalnosti.

Prve nedjelje u srpnju, u organizaciji predstavnika Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Mbarare bio je organiziran jednodnevni posjet tom izbjegličkom kampu. Na taj pohod potakla nas je želja da kao redovnici i redovnice, u vremenu kada se nadbiskupija Mbarara nalazi u pripremi za Sinodu, posjetimo izbjeglice i tako barem jedan dan doživimo zajedništvo s njima na posebniji način. Osim samoga pohoda svi smo bili pozvani i materijalno pomoći tim ljudima. Prema preporuci odgovornih u prihvatilištu, donijeli samo ono najpotrebnije a to je hrana i odjeća kao i ono što je potrebno za svakodnevni život. Iz naše zajednice na taj susret išle smo s. Urša Marinčič i ja.

Do Mbarare, grada u kojem smo se okupili, svatko je došao vlastitim prijevozom. Potom smo krenuli svi zajedno autobusom i vozili se dva sata. Bilo nas je četrdeset redovnika i redovnica.  Jedan dio puta bio je doista naporan. Budući da se nalazimo u sušnom razdoblju i da već dugo vremena nije bilo kiše, bilo je posvuda jako puno prašine. Morali smo stoga – čak i u samom autobusu – nositi maske. Iza autobusa ništa se nije moglo vidjeti samo veliki trag prašine … Za odjeću nije ni potrebno spominjati – bila je puna prašine. Čak i stabla, listovi banana nisu bili zeleni nego su poprimili boju zemlje. I uz to pred samim ulaskom u kamp autobus nam je zaglavio tako da smo izlazili iz autobusa na sunce koje je jako pržilo. U pravom smislu riječi jedno nesvakidašnje iskustvo. I kako to obično biva, uza sve te nevolje mogli smo doživjeti Afriku baš onakvom kakvu imamo prilike vidjeti na televiziji: sunce koje obasjava svu prirodu, poneko stablo, životinje ili jednostavno pustoš.

Prihvatilište ima ulaz na koji smo se trebali prijaviti. Kad smo ušli u kamp u dugom redu ljudi su čekali vodu sa kanistrima a nje nema dovoljno. Dočekali su nas svećenik i s njim više vjernika koji su odgovorni za prihvatilište i izrazili nam srdačnu dobrodošlicu. Točno u podne slavili smo misu. Ušli smo u procesiji u crkvu koja je bila puna ljudi, mladih i staraca. Svi su oni radosno pjevali i plesali. Unatoč tom patničkom, izbjegličkom životu, na njihovim licima se može primijetiti radost života i snaga zajedništva. Sve je živo, i sve je u neprestanom pokretu. Radosno hvale i slave Boga. Mi nismo razumjele ništa jer se misa slavila na jednom od afričkih jezika. Ali, razumjele smo njihovu radost. Iako je misa dugo trajala vrijeme je brzo prošlo. Predstavili smo se zajednici vjernika. U čitavom mnoštvu vjernika jedino smo nas dvije bile bjelkinje pa smo im još više bile zanimljive. Mnogi su nam prilazili, pozdravljali nas, fotografirali se s nama, neki su nas doticali jer nikad nisu bili u blizini “bijelog čovjeka”.

Unatoč svojoj bijedi, nakon mise za sve nas pripremili su ručak, što nas je iskreno rečeno iznenadilo. Nismo to očekivali jer smo znali kamo idemo. Međutim, i ovoga puta se  njihova velikodušnost očitovala. Nakon ručka djeca i mladi su nam pripremili i kraći program, nekoliko glazbenih točaka ispunjenih živim ritmom i skladnim pjevanjem. Nakon raznih govora i pozdrava imali smo mogućnost razgledati prihvatilište koliko je to bilo moguće kroz kraću šetnju.

Susret s njima susret je zapravo s velikom bijedom i neimaštinom. Mnogi, doista mnogi nemaju ono osnovno za život – nemaju dovoljno vode, hrane, odjeće… Gotovo spontano nametne se pitanje – zašto se to događa?  Ali, osim svega onoga materijalnoga što im nedostaje, potrebna im je i duhovna pomoć te je stoga s njima (iako samo jedan) svećenik koji im je na raspolaganju. On nam je ispričao neka svoja iskustva iz svakodnevnog života, što je također na nas ostavilo duboki dojam. Potrebu za osobama koje će se smjelo odlučiti za rad i s takvim ljudima na neki je način pojačalo i nedjeljno evanđelje koje govori o žetvi koja je velika ali je  radnika malo. Poziv koji nam je upućen je da molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u svoju njivu. Takvih radnika je potrebno svugdje i osobito na ovakvim mjestima gdje su ljudi bili prisiljeni ostaviti svoja ognjišta. Na određeni ih način razumijemo jer smo i neki od nas imali takva iskustva, što znači biti izbjeglica. Možda je upravo zato tim snažniji poticaj na molitvu da – unatoč takvoj situaciji – ti ljudi se ne osjećaju ostavljenima ili napuštenima.

Odlazeći od toga kampa, znali smo da za nama ostaju tolike priče i ljudske sudbine, razne patnje i neugodnosti koje su te osobe proživjele i nadalje proživljavaju. Makar smo same vidjele takve situacije kao da i nadalje ostaje prisutno pitanje – je li uistinu moguće živjeti u takvim okolnostima

s. Kata Karadža

 

Fotografije uz članak
Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2022
P U S Č P S N
« srp.    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031  
WordPress Video Lightbox