U listopadu će četiri Školske sestre franjevke Krista Kralja (ŠSFKK) primiti misijski križ i poći u Ugandu. Među njima je i s. Elizabeta (Ankica) Žuljević s kojom smo razgovarali o redovničkom putu i misijskoj odluci.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić
S. Elizabeta (Ankica) Žuljević rođena je 1981. u selu Krčevine kod Viteza kao četvrto dijete u sedmeročlanoj obitelji. Osnovnu školu završila je u Dubravici, u Vitezu, a potom je odlučila poći u samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina te stupila u kandidaturu koja je tada bila u Pašmanskoj ulici u Zagrebu.

Svjedoci za Boga
Po završetku srednje škole u Zagrebu, provela je dvije godine priprave u Kloštru Ivaniću, a prve zavjete položila je 2002. u crkvi Sv. Ante Padovanskog u Bugojnu dok je doživotne dala 2007. u Novom Šeheru. „Također sam u Zagrebu završila teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te sam kao apsolventica započela raditi u osnovnoj školi u Virovitci u zvanju vjeroučiteljice, a kasnije nastavila rad u Osijeku, Visokom i Zagrebu. U osnovnim školama radila sam kao nastavnica katoličkog vjeronauka, a u Visokom i kao odgajateljica u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji te vjeroučiteljica u franjevačkom sjemeništu. Osim toga, obavljala sam službu sakristanke, održavala župne kateheze, radila sa skupinom liturgijskih čitača i skupinom osoba s posebnim potrebama“, rekla nam je s. Elizabeta koja je prve uzore i učitelje u vjeri imala u obiteljskom domu. Kada je riječ o njezinoj osobnoj vjeri, ističe kako su za nju najzaslužniji njezini roditelji. Svojom živom vjerom i njezinim prakticiranjem bili su i jesu u njezinu životu svjedoci za Boga.
„U vjeri su odgajali nas, svoju djecu. Nedjelja je uvijek bila za našu obitelj sveti dan kada smo svi redovito išli na svetu misu. Poštivalo se i druge velike svetkovine i blagdane. U obitelji smo također zajedno navečer molili. Osjećao se sklad rada i molitve, prisutnost općeljudskih i kršćanskih vrednota u odnosu prema ljudima i prirodi. Zahvalna sam svojim roditeljima na daru vjere u kojoj su me odgajali i njihovu primjeru življene vjere kroz djela milosrđa i pobožnosti, bogobojaznosti i zahvalnosti Bogu za njegove darove“, kazala je naša sugovornica.

Biti kao one
Dodala je kako su u njezinu rastu u vjeri veliku ulogu odigrale i osobe svećenika i duhovnika te pojedine sestre, a još kao mala djevojčica osjetila je želju za duhovnim pozivom.
„Ne bih znala reći što me je točno potaknulo na redovnički poziv budući da sam kao djevojčica od devet ili 10 godina željela biti redovnica. U mojoj župi su tada djelovale, a i sada djeluju sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi. Dolazila sam na župni vjeronauk kao pripravnica za prvu pričest i jedna sestra mi je predavala župni vjeronauk. Kao dijete razmišljala sam kako je lijepo biti redovnica i sama sam poželjela to postati jednoga dana. Ta je želja u meni rasla do osmoga razreda kada sam odlučila konačno poći u samostan“, prenijela nam je s. Elizabeta koja tada nije bila sigurna u koji samostan poći, pa je pomoć u odabiru potražila kod župnika.

Koji red odabrati?
„Kada sam se odlučivala za odlazak u samostan, nisam zapravo znala da postoje mnoge redovničke zajednice. Poznavala sam samo sestre koje su djelovale na mojoj župi Vitez. U župi su također bili, a i sada su, na službi svećenici franjevci s kojima je moja obitelj bila povezana. Kada sam odlučila poći u samostan, došla sam sa svojom odlukom i željom pred župni ured i pozvonila. Tadašnji župnik fra Drago Pranješ je izišao i upitao me što trebam. Odgovorila sam kako želim ići u časne sestre, na što je pitao u koji Red bih željela poći. U tome trenutku zapravo nisam znala imena nijednog Reda, nego sam pretpostavila da ako su oni franjevci vjerojatno postoje i sestre franjevke pa sam odgovorila da želim ići u franjevke. Sestre iz župe su me željele uputiti u Družbu Kćeri Milosrđa, sestrama Bl. Marije Propetog Isusa Petković, ali spletom okolnosti susrela sam ubrzo sestru Krešimiru Skopljaković iz zajednice Školskih sestara franjevki, koja me je uputila u zajednicu kojoj sada pripadam“, prisjetila se redovnica koja je danas sretna u svojem pozivu. Prema njezinim riječima, život u zajednici je uvijek dinamičan, raznolik i bogat različitim događanjima ili se zajednica i njezine članice uključuju u društvena zbivanja, a najvažnije je biti blizak današnjem čovjeku, osluškivati i prepoznati njegove potrebe i donositi nadu, radost Evanđelja i Božju bezuvjetnu ljubav.

Posjet Keniji
„Mislim da su franjevaštvo i primjer Sv. Franje danas jako aktualni i veliki izazov nama koji smo se opredijelili ići njegovim putem za Kristom. Svjesni smo kako je u današnjem vremenu teško ostati uvijek dosljedan i vjeran vlastitom izboru i opredjeljenju, idealima i kako ih je potrebno često posvješćivati i iznova se za njih opredjeljivati. Svjesni smo koliko nam je u našoj ljudskoj krhkosti i nestalnosti potrebno svjetlo Božjeg Duha i poniznost. Vjerujem ako nastojimo cjelovito i svjesno živjeti svoje vlastito posvećenje, to će biti i put autentičnog djelovanja i svjedočenja za Boga“, osvrnula se s. Elizabeta koja je dugo vremena razmišljala i o misijskom služenju i svjedočenju Isusa među ljudima.
„Moja želja za odlaskom u misije, kada pogledam unatrag, proteže se čak i do srednje škole. Bila je prisutna u meni, ali ne toliko jasna sve dok nisam 2014. s fra Ivicom Studenovićem i još nekoliko nastavnica iz Franjevačke klasične gimnazije u Visokom posjetila misiju u Keniji, gdje djeluje bosanski franjevac Miro Babić. To je bio ključni trenutak moje odluke. Te godine sam svoju želju za misijama očitovala s. Kati Karadži, našoj sadašnjoj provincijalnoj predstojnici. Razmišljajući o uzoru djelovanja u misijama, vraćam se na početak moga dolaska u samostan 1996. do 1998. Tih godina sam čitala u časopisima o djelovanju tadašnjeg misionara u Ruandi fra Vjeke Ćurića. Sjećam se kako su me se dojmila izvješća o njegovu životu i onomu što je radio u misijama, kao i njegove fotografije s djecom s kojima je radio. Nedavni posjeti sestara naše provincije Ruandi i Ugandi doživljavam kao dodatno ohrabrenje i otvaranje horizonata prema misijama“, navela je redovnica koja se nedavno vratila s priprema za novo poslanje.

Molite za misionare…
Od kraja lipnja do početka rujna bila je na tečaju engleskog jezika u Dublinu, u Irskoj, zajedno s drugim sestrama koje idu u Ugandu, budući da je tamo službeni jezik engleski. Potom slijedi priprema u provincijalnoj kući u Sarajevu gdje će nove misionarke slušati predavanja i iskustva dugogodišnjih misionara te se obogatiti njihovim iskustvima, a sudjelovat će i u duhovnim vježbama pred sam odlazak u Ugandu. Cjelokupna priprava, dodaje naša sugovornica, protječe u znaku molitve i zajedništva, a na kraju našeg razgovora ima i poruku za one koji ostaju svoje misije živjeti u domovini.
„Molimo! Molimo za misije i misionare. Pomažimo im na način na koji možemo. Upoznajmo se s njima kroz medije ili osobno, upoznajmo se s njihovim radom, s potrebama ljudi s kojima rade i kojima služe. Upoznajmo bolje i dobro koje se tamo događa po njihovu radu i dobroti mnogih ljudi koji im pomažu na različite načine: molitvom, volontiranjem, donacijama i sl. Mislim da je važno čuti i odazvati se pozivu u misije jer je to trajni zadatak Crkve, naviještanje Radosne vijesti, evanđelja, ne samo riječima, nego prvenstveno djelima kršćanske ljubavi i milosrđa prema najmanjima koje je Krist nazvao svojom braćom i s kojima se poistovjetio“, poručila je s. Elizabeta.

Fotografije uz članak
Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

studeni 2018
P U S Č P S N
« lis.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930  
WordPress Video Lightbox