U misiji u Ugandi, u župi Rushooka, redovnice Družbe školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina djeluju od 2018. Među njima je i rođena Kotorvarošanka s. Ivka Lučić koja nam je progovorila o aktualnoj situaciji u svojoj misiji.

Piše: Josipa Prskalo

Misionarka Lučić je najprije napomenula kako se s pravom može reći da su one još uvijek ondje nove i da im je još puno toga novoga budući da su svoje misionarenje započele u listopadu 2018. „Tako susretanje s nekakvim nenadanim događajima kao što je sada pandemija koronavirusa, je velika novost – kako za nas pridošle, tako i za domaće“, kazala je dodavši da se polako navikavaju i postaju ondje domaće.

Nema novčanih kazni – batine!

Uglavnom od domaćih uče kako se snaći u nenadanim prilikama. Kako naglašava, ondje su zbog njih da s njima žive i pomognu koliko mogu – i za sada im dobro ide, kako kaže.

„Pandemija koronavirusa ovdje je službeno započela 20. ožujka. To znači da su bile zatvorene sve škole, trgovine, granice, crkve, marketi, barovi… Zaustavljen je sav promet i javni i privatni. Mogli su se samo kretati oni kojima je to bilo nužno: policija, vojska i ambulantna vozila s dopuštenjem. Mjere su doista bile stroge. Policija je kažnjavala svako nepropisno kretanje – njihove kazne nisu ovdje novčane, nego batinanje! Poznat nam je slučaj da je teško bolestan čovjek išao u dispanzer sa svim dokumentima od liječnika, ali za policiju to nije bilo dovoljno. Pretukli su ga“, ispričala je sestra napomenuvši kako je naredbe sprječavanja širenja virusa izdao predsjednik Yoweri Museveni, kao i mjere koje će se poduzeti za one koji ne poštuju iste.

Bez škole djeca su gladna

Saznali smo kako je vijest o koronavirusu za mnoge bila šokantna. Među ljudima se u početku osjećao strah i nelagoda. Pridržavali su se mjera. S vremenom je to popustilo, te su ljudi i po cijenu života izlazili na ulice, ili po selima tražeći hranu za preživljavanje. „Ovdje je siromaštvo veliko i bez ikakve pandemije. Ovdje je pandemija uvijek. Kad su škole zatvorene – svi učitelji su ostali bez posla i bilo kakve naknade. Za djecu koja su ostala kod kuće, to je značilo, ne samo da će biti lišeni učenja, već i da će biti gladna. U školi su imali barem po jedan obrok. To je i za roditelje predstavljalo veliki problem jer je to značilo hraniti više usta. Mnogi radnici koji su radili na poljoprivrednim imanjima drugih ostali su bez posla jer su sada djeca obavljala sve poslove.

Za male poljoprivrednike također je postao veliki problem: gdje i kome prodati proizvode. Ovdje tko ima imalo zemlje uzgajao je štogod za prodati i tako preživljavati. Odjednom je sve stalo. Kad sam pitala jednog mještana kako dolaze do hrane iz trgovine, rekao je ‘po skrivečki’. Trgovine su uz glavnu ulicu, a s druge strane je ulaz u kuću. Rekao mi je ako imate nekog poznatog, samo ga nazovete da vam pripremi što trebate, brzo uzmete i bježite kući. Snalazili su se kako su znali“, prepričala nam je s. Ivka o stanju u državi čije su međunarodne granice odmah zatvorene i kontrolirane jer su mnogi – poglavito iz Tanzanije, u strahu od brzog širenja koronavirusa i velika broja umirućih, pokušali pobjeći preko granice.

Siromaštvo je mnogo širi pojam

Konstatirala je kako nisu oni ondje siromašni samo u smislu da su gladni. Siromaštvo je ondje mnogo širi pojam. Naime, mnogi (većina) nemaju osnovne uvjete za život – školovanje, imaju tek trošne kućice od blata, tu je naravno i nedostatak vode, higijenskih sredstava, mogućnosti liječenja…

„Ova kišna sezona je bila obilna tako da smo na kraju imali veliku poplavu. Mnogima je voda ušla u jadne kućice. Tako se naš radnik našalio kako mu je voda ušla u kuću i iznijela stvari vani. Kad smo ga pitali za jednu baku s troje unučića koja inače ima poteškoća kad je i manja kiša, rekao je: ‘Mislim da je njezina kuća sada u Rubareu’ – odnosno u susjednom selu od nas udaljenom 10 km. Bogu hvala nije bilo tako. Mnogima je ta kiša razrušila kućice. Nekima pomakla s mjesta“, kazala je franjevka nadovezavši se kako im je sada već mjesec dana sušna sezona, te kako bilo kakva novonastala situacija ondje samo povećava ugroženost.

„Dajte nam Isusa“

Istaknula je kako općenito stanje prate preko interneta, te kako se uobičajeno, svakih 20 dana, oglasi predsjednik s novim uputama: pooštravanjem ili smanjivanjem mjera. Ponekad informacije dobivaju i od mještana koji stanje prate putem radija.

„Mnogo se u mjerama s početka popustilo, ali i mnoge su još na snazi. Tako od početka u crkvama nema svetih misa. U početku smo i mi bile bez mise. Sada dva puta tjedno pozovemo svećenika u našu kapelicu. Mnogima nedostaje misno slavlje i samo čekaju trenutak kad će se crkve otvoriti. Predugo traje sve to. Postoje i molitvene skupine koje su se tjedno okupljale na klanjanja u crkvi. Tako budući da se sada ne mogu okupljati u crkvi, dođu nas moliti da ih pustimo u kapelicu kako bi se molili pred Presvetim. Jednostavno dođu s molbom: dajte nam Isusa“, posvjedočila je misionarka stanje tamošnjih vjernika koji, čini se – za razliku od nas, jače žude za Isusom i Crkvom.

Također je naznačila kako su zabranjena i veća okupljanja na sprovodima. Policija nadzire koliki je broj i na kojoj su udaljenosti.

Bez otpuštanja praznih ruku

Sestra Ivka je, kako je bilo i za očekivati, rekla da se ni ondje mnogi ne pridržavaju mjera jer je to u potpunosti nemoguće. „Na selima je situacija još i bolja nego u gradovima. Ovdje barem nešto možete uzgojiti za sebe. Ali u gradu ljudi su doslovno bili zatočeni u kućama. Tamo su se mjere strože provodile. Ako je netko stigao iz grada u selo, bio je pod posebnim povećalom.

U početku smo se i mi bile odlučile smanjiti broj posjetitelja i komunikacije s ljudima, ali smo brzo popustile. Naime, ljudi su brzo počeli dolaziti po hranu jer su gladni. Znajući kakva je situacija, a i riječi našeg Svetoga Oca Franje – nismo mogle nikoga ostaviti da čeka pred vratima i otpustiti praznih ruku. Na vrijeme smo se pobrinule pribaviti dovoljno hrane da možemo dijeliti. Pretpostavile smo kakva bi situacija mogla nastati“, otkrila nam je.

Saznali smo kako je sada situacija mnogo povoljnija, iako napominje da kažu kako broj oboljelih raste. „Sada ih ima oko 700. Nije potvrđen nijedan smrtni slučaj. Dopuštena su kretanja uz nošenje maski. Javni prijevoz još je obustavljen što mnogima stvara poteškoće u preživljavanju jer od toga žive. Ovdje je veoma raširen boda-boda prijevoz (na motorima) i taksi. Mnogi rade skrivajući se – ljudi se bore da prežive. Za sada je stanje dobro, Bogu hvala“, kazala je na kraju misionarka Lučić preporučivši u molitve sve misionare i one kojima su poslani. „Poštovani čitatelji Katoličkog tjednika, preporučam u vaše molitve sve nas misionarke i misionare, kao i sve ljude ovdje kojima smo poslane služiti. Preporučamo se u svaki oblik pomoći i podrške i od srca zahvaljujemo za svaku vašu brigu za one koji su potrebitiji. Neka dobri Bog nagradi svakoga od vas za svako vaše dobro djelo. Neka vas prate mir i dobro“, završila je s. Ivka Lučić, misionarka u Ugandi.

(preuzeto: www.nedjelja.ba./hr)