Od najranijih dana ostalo mi je duboko usađeno ono što se u liturgijskom korizmenom hodu stalno ističe – korizma je vrijeme posta, intenzivnije molitve, ali isto tako vrijeme djela milosrđa odnosno ljubavi. Ove korizme intenzivno doživljavam potrebu i mogućnost vršiti djela milosrđa na sasvim konkretan način. Kao zajednica i pojedinci svakoga se dana u ovim afričkim mjestima susrećemo s ljudima u najrazličitijim potrebama. Moram priznati da je ponekad doista teško razlučiti tko je u određenom trenutku najviše potreban pomoći i koja su to djela milosrđa koja možemo konkretno činiti u svom okruženju. Želim vam kroz Djela milosrđa ispripovjediti o nekoliko vrlo konkretnih situacija iz naše misijske zajednice i osobnog iskustva, ali i iskustva drugih koje susrećemo na svome putu, a koji bivaju oduševljeni afričkim tlom.

 

Gladna nahraniti, žedna napojiti i siromašna odjenuti

Svakodnevno mnogi muškarci, žene i djeca dolaze na naša vrata i traže hranu. Ne traže ništa posebno i već smo naučile da im treba ono temeljno – brašno i grah. Ima onih koji dođu i kažu da nemaju baš ništa za jelo. Nama to može izgledati teško shvatljivo, ali što smo duže i više s njima, vidimo da je to doista tako. Žalosno je vidjeti neishranjenu djecu s deformiranim tijelom već u prvim godinama života. Naravno, ne može se reći da su svi takvi. Ipak, takvo siromaštvo i potrebe u kojima se nalaze nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Mnogi žele raditi kod nas jer znaju da će dobiti ono što im pripada, odnosno da će biti pravedno isplaćeni za urađeni posao. Zanimljivo, unatoč visokim temperaturama, nemaju naviku piti dovoljno vode, čak i dok rade. Kada im kažemo da trebaju piti dosta tekućine, obično se nasmiju. Vjerojatno misle da im to ništa ne koristi kada su i dalje gladni. No, kad im se ponudi čaša vode ili nešto drugo za piće, jako su zahvalni. Štogod da jedu ili piju, prije toga se prekriže i mole za blagoslov.

Djeca su najčešće bosa ili u oskudnoj i poderanoj odjeći. Iako su sve više obuveni, sasvim je uobičajeno vidjeti i muškarce i žene, i stare i mlade, još uvijek bez obuće. Jednostavno hodaju bosi. Odjeću i obuću često kupimo i dijelimo po potrebi kada netko zatraži. Također, kad idemo u posjete znamo da ćemo redovito naići na nekoga komu je potrebna odjeća i obuća.

 

Bolesnika i utamničenika pohoditi

Veoma su dojmljiva iskustva kada sam u korizmi, uz svećenika i vjeroučitelja, pohađala bolesnike. Svećenik je tom prilikom dijelio sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja. Putovanje nije uvijek bilo jednostavno. Odlazili smo u daleka mjesta, a ponekad se autom mogao proći samo dio puta pa bismo nastavljali pješice. Često smo prolazili uskim putevima kroz plantaže. Ljudi su radili na njivama, promatrali nas i srdačno pozdravljali. Osjetila bi se radost što nas mogu vidjeti. Stjecao se dojam kao da misle da mi ne znamo ni hodati tim krajevima pa su nas u čuđenju gledali kako zaobilazimo prepreke na putu i prolazimo uskim puteljkom.

Kada bi vidjeli da ipak sve prolazimo, onda bi se odvažili reći mi da sam hrabra i jaka te uputiti mi ohrabrujući osmijeh. Nerijetko smo ipak bili umorni. No, bolesnici bi nas radosno dočekivali riječima dobrodošlice. Poneki su po prvi puta vidjeli bjelkinju, još više njih prvi je puta vidjelo časnu sestru, pa su se pomalo ustručavali, nešto bi rekli i nasmijali se. Uz to pitaju kojem klanu pripadam, dotiču mi ruke da vide jesu li stvarne ili umjetne. Djeca bi u početku nekamo pobjegla i sakrila se, ali bismo ih razoružali pokojim slatkišem.

Nakon podijeljenih sakramenata okupili bismo se oko bolesnika, molili i pjevali. Zanimljivo je primijetiti da u kućama nema kreveta i svi bolesnici leže u kući na zemlji na kojoj je stavljena prostirka ili tanji madrac. Prvi puta sam zalazila u kuće i zadržavala se u njima. U toj svojoj bijedi ipak pometu, pronađu stolicu da bi se moglo sjesti i pripreme se za svećenikov dolazak. Mi bismo im dali mali dar kao što su križ, sapun, ulje, rižu, kremu. Svemu se obraduju.

Iz Hrvatske sam donijela i dijelila sličice sv. Ante Padovanskog. Odmah traže da ih svećenik blagoslovi i traže mjesto u kući gdje će ih staviti. Iako razumijem samo pokoju riječ ili rečenicu lokalnog jezika, mogla se osjetiti njihova radost. Bilo je to predivno iskustvo pastoralnog rada. Na polasku obično bi rekli da nemaju ništa da nam daju zauzvrat. No, oni koji su nešto imali, rado to daju svećeniku. U jednoj kući i ja sam dobila kokoš i to zato jer sam prvi puta došla kao bjelkinja u njihovo mjesto, a u drugoj kući sam dobila u zdjelici kravlje masti. Na koncu bi se pozdravili uz blagoslov.

Poslije obilaska bolesnika neke filijale, ljudi već čekaju pred crkvom kako bi se ispovjedili. Svećenik bi, iako umoran, ispovijedao još po nekoliko sati, a mi bismo ga čekali ujedno slušajući pjesmu okupljenih. Kad se svi ispovjede, slavi se misa. Sve to trajalo bi po cijeli dan, a nikome ne smeta ako imaju zakazan termin u podne da to bude dva ili tri sata kasnije. Sve se u Africi događa bez žurbe.

 

Zarobljene i prognane pomagati, mrtve pokopati

Za tih pohoda bolesnika imali smo prigodu sresti i izbjeglice, ponajviše iz Ruande. Domaći se ljudi međusobno lako prepoznaju po izgledu i jeziku. Vrlo brzo se naviknu jedni na druge i jako su komunikativni. Župnik fra Aphrodis Rumanyika je Ruanđanin pa su odmah govorili na svom kinyaruanda jeziku. Kako je lijepo kada se ljudi prepoznaju i mogu komunicirati na svome jeziku.

Koliko se god smrt očekivala, ona nas uvijek iznenadi. U zadnje vrijeme u našem mjestu ljudi umiru od malarije, a među njima je bilo i nekoliko djece. Neobičan je njihov običaj pokapanja. Ukapa ih se u vlastitu njivu ili plantažu banana, vrlo skromno i jednostavno bez posebnih obilježja. Kao nekad kod nas, ljudi ovdje donose hranu obitelji pokojnika, ono što imaju npr. brašno, grah, banane. Tako pomažu jedni druge u teškim trenucima. Nije neobično vidjeti kako ispred kuće ili čak u prostoriji gdje je pokojnik, neki leže i u tišini oplakuju svoju dragu osobu.

Veoma su zahvalni kada im i mi sestre dođemo i izrazimo sućut, pomolimo se, a kada je moguće, odemo i na sprovod. I za taj događaj se mora računati na više sati jer kod njih sve traje. Prema običaju i mi najčešće ponesemo brašno i grah za obitelj pokojnika. Jako su zahvalni za tu vjerničku i kršćansku gestu u vrijeme žalosti.

 

Putnika primiti

Činiti dobra djela, djela milosrđa jest i treba biti uobičajeno i svakodnevno. Potrebe ovih ljudi osjetile su i naše sestre provincijska predstojnica s. Željka Dramac i provincijska savjetnica s. Snježana Pavić za vrijeme svoga boravka s nama i među ljudima Rwentoba. Posebno kroz ove korizmene dane osjeća to i svaka od nas, s. Ivka, s. Elizabeta, s. Urša i ja. Koliko li smo samo puta ove korizme imali priliku u liturgiji čuti poziv na vršenje takvih djela!? Poticaj za to imao je i jedan naš gost.

Naime, nedavno smo jedne nedjelje imale priliku ugostiti nesvakidašnjega gosta, neobičnog putnika. Ostao je s nama na ručku i oduševljeno dijelio svoja svakodnevna iskustva s ovdašnjim ljudima. Bilo ga je vrlo zanimljivo slušati. Taj je putnik i hodočasnik biciklom prije dvije godine došao iz Slovenije te istim prijevoznim sredstvom obilazi Afriku. Obišao je preko 28 afričkih zemalja i samo u Africi prešao oko 50 000 km. Sve što ima je bicikl i na njemu ono osnovno – vjerojatno samo mali šator za spavanje.

Povratku kući nada se u kolovozu ove godine, kako tvrdi. Cilj mu je upoznati mnoge države i istovremeno hodočastiti. Često zato navraća u župe. Nakon ugodnog susreta ispratile smo toga neobičnog gosta. Otišao je na biciklu sam u nepoznato i, kako je rekao, ne zna gdje će se zaustaviti, sljedeće noći spavati, što će pojesti i na koje izazove naići.

Iako je vršenje djela milosrđa možda izraženije u siromašnijim krajevima svijeta, vjerujem da se ona mogu i trebaju činiti svuda, u raznim okolnostima i situacijama. Ako nahranimo gladne, napojimo žedne, primimo potrebe,… Isusu smo utažili glad i žeđ i primili ga kao svoga gosta. Ostanimo otvoreni ljubavi koju Bog svesrdno daruje onima koji njega prepoznaju u najmanjima.

Svako od djela milosrđa dio je naše svakodnevnice. Osjećam stoga da je u ovom našem mjestu tijekom cijele liturgijske godine živo prisutna hrvatska korizmena pjesma Milosti je čas, Isus zove nas. … Milosti je čas – u korizmi i nakon nje.

Svima želimo sretan i blagoslovljen Uskrs!

s. Kata Karadža, misionarka

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

prosinac 2023
P U S Č P S N
« stu.    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031
WordPress Video Lightbox