Svetkovina svete Marije Bogorodice
Premda
je, s obzirom na Gospodinovo utjelovljenje i rođenje, inicijativa isključivo
Božja, a milosni dar potpuno besplatan, ipak Božji dolazak na zemlju nije bio
ni jednostran ni jednodimenzionalan. Naprotiv, pretpostavljao je upravo potpunu
slobodnu suradnju u okviru ljudskih mogućnosti. Način odnosa s čovjekom koji
Bog izabire nije religiozna tiranija, nego slobodno uvažavanje i prihvaćanje.
Dok se Bog ponizuje da postane čovjekom, to čini kako bi čovjeka uzvisio. Dok
se ograničava ljudskim životom, to čini kako bi ljudski život istrgnuo iz
zemaljskih ograničenja uzdižući do nebeskih visina. Iz Božjeg djelovanja je
razvidno da ni on, svemoćni Bog, koji može od kamenja podizati djecu
Abrahamovu, nije htio ni sebe učiniti čovjekom praveći čudo takve vrste. Radije
se je stavio u odnos s ljudskim bićem, odnos o kojem ovisi i ispunjenje njegova
božanskog plana, te je učinio čudo sukladno ljudskoj naravi i životu. On sam
toliko cijeni ljudsku slobodu, a žeđa za ljubavlju, da je radije tražio
suradnju s čovjekom, nego da bez njega iskušava svoju svemoć.
No sve što je Bog
učinio, učinio je s ciljem spasenja. Želeći spasiti čovjeka, približio mu se na
najprisniji mogući način, očekujući da i ovom zgodom čovjek shvati potrebu
međusobnog odnosa u zajedništvu. Zato ga Bog i nije htio tretirati kao
bilokakvo stvorenje, nego je s njim htio uspostaviti odnos obiteljskog
zajedništva. Nije htio čovjeka ni kao roba, ni kao stvar, nego mu je ponudio
status sinovstva. Objavljujući se kao Otac pun ljubavi i razumijevanja, htio je
da čovjek u tom duhu shvati i prihvati svoje sinovsko dostojanstvo. O tome
govori i sveti Pavao kad u današnjem drugim čitanju govori o Božjem Sinu koji
je postao podložan Zakonu, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinstvo.
No primiti posinstvo nije završen, nego otvoren proces. Od onoga tko primi
posinstvo očekuje se tek tada intenzivna, neprekinuta i nepomućena komunikacija
s Ocem, te trajno uzdizanje do nebeskih visina. Sveti Luka primjer za to vidi u
Mariju za koju u današnjem odlomku veli kako je ‘u sebi pohranjivala sve te
događaje i prebirala ih u svome srcu’. Stoga i za nas vrijedi da od trenutka
kad primamo posinstvo, valja nastaviti s Bogom zajedništvo po onome istom Duhu
koji u nama kliče od radosti zbog primljenog dara, učeći nas izgovarati ono
‘Abba! Oče’.
Takvim životom
živjela je nebeska Majka Marija, koja je najprije pronašla sebe pred Bogom
pristajući biti neponovljivo dijete Očevo, ona uzvišena kći Sionska koja bez
oklijevanja ispunjava volju Božju. I ako je Bog pokazao koliko je upućen na
čovjeka, kako bi izvršio svoj plan, s druge pak strane, u Mariji se očituje da
božanski plan može izvršiti samo ljudsko biće potpuno upućeno na Boga. Stoga se
potvrđuje da nije najdublja istina koju Bog izriče o čovjeku samo ona da je
čovjek dijete Božje, nego je najdublja istina o čovjeku izrečena upravo po
Mariji i njezinu zajedništvu s Bogom. Istina je da joj se Bog do te mjere
povjerio, da joj je na zemlji povjerio ono najviše što ima, a to je svoga Sina.
Tim je činom Marijin odnos prešao iz bogosinovskoga u mogomajčinski odnos.
Njezina ljubav i zajedništvo bili su do te mjere intenzivni da je ona na zemlji
postala Majkom samome Bogu. Ona koja je od Oca nebeskoga kao kći Sionska učila
iznimno dostojanstvo božjeg roditeljstva, prihvativši suradnju na planu
spasenja postala je majkom Sinu Svevišnjega, čime je zavrijedila časni naslov
Majke Božje.
Na tragu Marijina
svjedočanstva i života pozvani smo i mi vjernici doživljavati Gospodina i
ostvarivati isto takvo zajedništvo. Kao biće odnosa pozvani smo stupiti u
iskren sinovski odnos s njime, čime prihvaćamo da smo razumjeli dar kojim smo
obdareni i kojim smo bitno određeni. Bez tog dara ne bismo ni sebe mogli
prepoznati u pravom svjetlu svoga dostojanstva. Tek nalazeći se pred Bogom kao
djeca, možemo odrediti svoj pravi status i prepoznati mjesto u svijetu. No od
tog trenutka trebamo biti poput Marije i angažirani suradnici na djelu
spasenja, pri čemu prihvaćamo, u granicama svoje moći i dara, onu bogomajčinsku
ulogu. Jer Bog se na obzorjima ovoga svijeta i ljudskog života ne želi roditi
bez nas, bez vjere i suradnje s Duhom. I dok drugima svjedočimo i dok im
pomažemo da se osjete djecom Božjom, mi za njih, poput Marije, imamo
bogomajčinsku odgovornost, jer im pomažemo da se Bog rodi u njihovim srcima.
Budimo stoga i mi, poput one koja je Boga na svijet donijela i koja ga je kao
Majka odgajala, donositelji Boga ovome svijetu, te pokažimo svoju bogomajčinsku
svijeta čuvajući njegovu prisutnost kako u svome srcu, tako i u srcima ljudi.
dr.
sc. don Ivan Bodrožić
Bitno.net
