„Narodi svi plješćite rukama…
uzlazi Bog uz klicanje…
pjevajte Bogu, pjevajte,
jer Bog kraljuje nad narodima,
stoluje Bog na svetom prijestolju! (usp. Ps 47)
Liturgija dana nas poziva na klicanje
i slavljenje Boga, trebali bi pjevati i plesati od veselja, a razlog takve
radosti na najbolji način izražava blagdanski psalam: „jer naš Bog kraljuje“. Kada je čovjek prožet istinom da je Bog u
središtu njegova postojanja, da kraljuje u odnosima i djelovanju, spontano ga ponese
radosno osjećanje da poskakuje od veselja, u miru je, sigurnosti i spokojstvu.
Spasovo ili
Uzašašće je blagdan kojim svake godine iznova slavimo otajstvo Božje čudesne
mudrosti kojom preobražava našu svakodnevicu i daje joj klicu vječnosti.
Prilika je to da osobno učinim jedan kritički odmak od svega što živim i
provjerim kako stojim u svojoj vjeri? Je li „srce gore, kod Gospodina?“ Živim
li u iščekivanju Kristova dolaska ili sam prizemljena u prosječnosti svakodnevne
rutine? Odiše li moj život svježinom i životnošću Božje blizine, jesam li
nošena djelovanjem njegova Duha koji „sve čini novim“?
Susrećem se
zadnjih mjeseci sa mnoštvom situacija u kojima se čovjeku „srce stegne“. U
takvim trenucima čovjek spontano uzdiže pogled nebu i traži razloge nade koju
ćuti u sebi. To je nada koja nas potiče da u sadašnjim poteškoćama i nedaćama
ne klonemo duhom nego nađemo razloge i smisao koji ohrabruje i otvara novi
pogled na istu stvarnost.
Zato pronađi
danas vremena, zastani pred Kristovim misterijem da primiš plodove Božje
blizine i ispuniš se jasnoćom njene svjetlosti. Krist kao čovjek uzašao je k
Ocu i uzdigao naše čovještvo u nebesku stvarnost. Postao je Gospodar neba i
zemlje. Pobjednik je nad zlom i grijehom. Naš život ima dimenziju vječnosti.
Ovozemaljsko je oduhovljeno, odiše smislom i vodi nas u nebo. Nakon uzašašća Krist
je trajno među nama i ostvaruje nove mogućnosti susreta čovjeka s Bogom. Po
njemu nam je otvoreno nebo i omogućen pristup k Ocu. „Prepušteno svojim
naravnim silama čovještvo nema pristupa u „dom Oca“ (Iv 14,2) u život i sreću
Božju, samo je Krist mogao otvoriti taj pristup čovjeku i dati mu nadu da ćemo
„kao novi udovi njegova tijela biti s njim u istoj slavi gdje je on naša Glava
i punina.“ (Katekizam katoličke Crkve 661)
„I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca
svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor« (Lk 24,49).
Prva Crkva je u molitvi primila silu odozgo i postala odvažni svjedok otajstva
Kristova. To je poziv i nama da bdijemo i molimo kako bi dimenziju vječnosti
unosili u sadašnji trenutak i prisutnošću Duha Kristova imali vlast nad zlom i
grijehom.
Vjerujem da ćemo
istinskom proslavom ovog blagdana biti potaknuti da se u narednim danima
duhovske devetnice zauzmemo i obučemo u novost Duha Svetoga i iskusimo što
sveti Pavao moli u poslanici Efežanima: „Bog Gospodina našega Isusa Krista,
Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio
vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u
baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj
prema nama koji vjerujemo: Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime
– glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.“
( Ef 1, 17-23)
Tako neka
bude!
S. Ana
Oršolić
