Muslimani
identificirani kao počinitelji terorističkih napada u Parizu 13. studenoga bili
su iz nekih od najsekularnijih dijelova sjeverne Europe, gdje je kršćanstvo,
naročito katoličanstvo, najslabije. U kojoj su mjeri sekularizam i slabo
katoličanstvo odigrali ulogu u njihovoj radikalizaciji? U ovom nedavno
objavljenom razgovoru od 17. studenoga isusovac o. Samir Khalil Samir,
stručnjak za islam i prorektor Papinskom orijentalnom institutu u Rimu,
raspravlja o nekim problemima svojstvenima islamu, kao i o sekularnim
kretanjima koja su utjecala na širenje fundamentalističkog nasilja.
Otac Samir, koji je rođen u Kairu, također objašnjava kako
je islam 12. i 13. stoljeća bio mnogo otvoreniji od islama što ga danas slijede
mnogi muslimani. „Vratili smo se tisuću godina unatrag“, kaže, zato što učenje
na islamskim teološkim školama „nije utemeljeno na razumu“, kako je bilo „na
nekim učilištima u srednjem vijeku“.

Što mislite, zašto je Pariz bio u žarištu
napada?

Kao prvo, moramo se sjetiti da
Francuska ima najveći dio muslimana u stanovništvu na Zapadu, barem šest
milijuna – gotovo 10% populacije – i to su uglavnom arapski muslimani, koji su
veći fanatici od drugih muslimana, npr. Indonežana ili Malezijaca.

Drugi aspekt je opravdavanje svega i
svačega zbog ubojstava u Charlie Hebdou, kao i činjenica da je sekularizam u
Francuskoj uistinu radikalan. U Italiji i Njemačkoj nije tako. U Njemačkoj
možete imati džamiju, a u Italiji je atmosfera više kršćanska. Francuska i
Belgija iznimno su sekularizirane, i upravo zato ljudi misle da je u tim
ekstremima izvor zla.

Treći bi razlog moglo biti to što je
Francuska učinila s Gaddafijem u Libiji, što je bilo neprihvatljivo. Zapad
griješi u tome što uklanja diktatore, kao što je Amerika učinila sa Saddamom
Husseinom u Iraku, i tako samo pogoršala situaciju. Libija je u mnogo gorem
stanju zbog toga što je učinila Francuska. Ono što su pokušali s Assadom u
Siriji uzrokovalo je to što sad tamo vidimo.

To pojednostavljeno razmišljanje – ako
uklonimo diktatora, imat ćemo novo društvo – je apsurdno. Prvo moramo proučiti
situaciju. Diktatori su posvuda. Pitanje je: kako jamčiti demokraciju, slobodu
i sigurnost? Nažalost, diktatori jamče sigurnost, pa ljudi kažu: „U redu, pod
diktaturom nema slobode govora, ali gdje je uopće na Bliskom istoku ima?
Branimo ih zbog novca!“

To svaki dan slušamo u arapskim
medijima: da je sve što oni [zapadnjaci] žele naš novac.

Dojam je da je Zapad materijalistički
i da je sekularizam više materijalistički, i u tome ima nečega. U listopadu
2010. Sjedinjene Države najavile su sklapanje ugovora sa Saudijskom Arabijom za
opskrbu ratnim zrakoplovima za 60 milijardi dolara kroz 10 godina. U ožujku
2015. Saudijska Arabija kupila je vojnog materijala za 6,4 milijarde dolara i
postala najveći kupac oružja na svijetu. Jučer su odlučili kupiti vojni
materijal, uključujući i 13 000 „pametnih“ bombi, za 1,29 milijardi dolara. A u
međuvremenu osam milijuna sirijskih imigranata nastoji preživjeti!

Je li to stvarno nevino? Ljudi vide te
naslove i kažu: „Da, zato se sve to događa u arapskom svijetu.“

Mnogi radikalni islamisti dolaze iz europskih
zemalja u kojima je sekularizam podosta raširen. U kolikoj mjeri takva okolina
uzrokuje islamističko nasilje?

Jasno je da većina terorista dolazi iz
Europe. Upravo sam pročitao nešto s učilišta al Azhar [vodećeg islamskog
učilišta], gdje je pisalo da najmanje 4000 muslimana dolazi iz Europe. Među
njima je mnogo kršćana, naročito iz Belgije, koji su se preobratili na islam. U
nekim četvrtima Bruxellesa, pogotovo u Molenbeeku, ili na drugim mjestima,
koncentrirani su džihadisti. Ima mjesta gdje ni policija ne može ući –
džihadisti ih blokiraju.

Situacija je doista čudna: to su ljudi
koji više nisu kršćani, koji su nekad bili kršćani, a koje je privuklo nasilje
u Božje ime. To znači da je u kršćanskim, Katoličkim crkvama prisutna duboka
kriza vjere, a istovremeno i fanatična islamistička propaganda. I radikalni
sekularizam i islamizam nailaze na osudu. Većina muslimana smatra da je takav
pristup islamu pogrješan, osobito u našem vremenu. A za kršćane je očito
apsurdno da netko postaje vjernik da bi ratovao za Boga.

Mnogo je izgubljenih ljudi, tisuće
njih, u Europi, Bruxellesu i drugdje, i Crkva mora nešto učiniti. Crkva čini
nešto na pojedinim mjestima, ali to je tek početak pokreta – vratiti istinski
smisao vjere, Boga, onoga što je danas naša uloga u svijetu. Možemo više pomoći
bivajući vjerni Evanđelju nego prihvaćajući feudalna rješenja iz nekih stihova
iz Kurana.

Neki kažu da je značajan problem nedostatak
moralnog vodstva kojim bi se te fundamentaliste odvratilo od njihovog nasilja.
Nema alternative onome što čuju u džamijama, nema drugih snažnih glasova
moralnosti i razuma. Koliko bismo
se trebali brinuti zbog toga?

Nešto definitivno nedostaje u
kršćanskom obrazovanju. Vidimo to posvuda, a pogotovo u Europi. Taj se
nedostatak najviše vidi po sjemeništima. Nisu više ni polovica, pa čak ni
trećina onoga što su bila prije 40 godina, i to posvuda. Možda nije tako loše u
Poljskoj ili u istočnoj Europi, ali u zapadnoj Europi je taj nedostatak
izrazit.

U biskupiji u koju ja idem, u njemačkom Hildersheimu,
godišnje se samo jedan ili dva sjemeništarca pripremaju za svećeništvo, a to je
jako malo, i ne može nadoknaditi broj umrlih svećenika svake godine. Upravo
dolazim iz Francuske, gdje sam bio u jakoj biskupiji, u Toulonu, ali u Avignonu
ili u drugim biskupijama treba vam tri ili četiri biskupije da oformite malo
sjemenište. U crkvi u Njemačkoj gdje sam prije 10 godina bio na
službi danas je upola manje vjernika na misi nego tada.

Zato moramo reagirati. Primjećujem reakcije
tradicionalnijih obitelji. Kažu mi: „Moramo održati vjeru u našim obiteljima
kao što je bila kad smo mi bili mladi.“ To nisu ekstremni konzervativci, nego
vrlo dobri kršćani, koji često imaju mnogo djece. Ovog sam tjedna živio s
obitelji sa šestero djece, i molili smo svakog jutra i svake večeri, i kratku
molitvu prije jela. To su vrlo jednostavne stvari koje su se nekad
radile, a danas su gotovo izgubljene. Dakako, nedjeljom je cijela obitelj skupa išla na misu.

Biste li rekli
da postoji sličnost između zemalja kao što je Belgija i drugih
sjevernoeuropskih zemalja, gdje su Crkva i obitelj naročito slabe, u smislu da
to stvara plodno tlo za tu vrstu nasilja?

Mislim da je to točno. Evo još jednog
primjera: u Francuskoj ima skupina koje se pokušavaju približiti muslimanima, i
čak su u dodiru s muslimanima koji traže nešto drugo, koji traže Crkvu. Jučer
sam bio u Toulonu sa skupinom u kojoj je bilo 12 muslimana koji su postali
kršćani, i koji su svjedočili. Njhov je entuzijazam velik, i njihova je
kršćanska vjera duboka. Dvoje njih još nije kršteno, ali se smatraju kršćanima
u svojim srcima. Ti pridošlice u vjeru vrlo su otvoreni muslimani. Taj pokret nije
antimuslimanski – to su ljudi koji su otkrili Evanđelje kao nešto što ih
oslobađa i čini ih prijateljima svih ljudi.

Nažalost, za naše crkve, pa čak i za
naše biskupe taj pokret je neželjen. Bio sam na trima konferencijama prije ove,
i biskup bi svaki put rekao: „Ako to radite, ne radite u ime Crkve, nego
privatno.“ Ovog puta, na četvrtoj konferenciji, predsjedao je sam biskup. Nije
poznat kao tradicionalist, ali rekao je: „Odgovorni smo za muslimane, za cijelo
stanovništvo – ne samo za one koji dolaze Crkvi.“ To je naša misija: „Pođite po
svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15; vidi Mt
28,19) Tako, kad vidimo nasilje obraćenika na islam, to je često znak da su ti
ljudi izgubili sav vjerski osjećaj, i pokušavaju naći nešto u tim nasilnim
činima.

Koliko je taj problem svojstven islamu? Potiče li možda islam taj
mentalitet?

Da, u islamu danas ima velikih
problema, i to prepoznaju i sami muslimani. Oni su u krizi. To stalno govore,
ali ne znaju ili se ne usuđuju to promijeniti. Po meni, taj je problem u
glavama ljudi. To je stvar ideologije. Problem je kako tumačiti Kuran,
muhamedansku tradiciju i hadis [Muhamedove izreke].

Ako to tumačite kao politički pristup
– preobratiti cijeli svijet na islam, jer je to posljednja objavljena religija,
najbolja religija, a Muhamed je najbolji uzor svima – zaključite da morate
krenuti u džihad, ratovati protiv svih drugih.

I tako, koristite sva sredstva, čitate
u Kuranu i u izrekama: „Morate se boriti dok se ne preobrate na islam.“ Ima
takvih stihova. Na takav stav nailazimo i kod samog Muhameda – agresivan stav,
bilo zato što se morao braniti ili zato što je htio širiti svoju vjeru u
jednoga Boga. No, kako je papa Franjo prekjučer rekao: „Ne možemo služiti Bogu
nasiljem. To je protiv Boga. Ne možemo se pretvarati da radimo nešto
pozitivno.“

Koliku ulogu u tome ima obrazovanje?

Obrazovanje za džihad dostupno je u
mnogim džamijama, knjigama i školama. Vidio sam jednu knjigu za djecu,
apologiju za džihad, u kojoj piše da je to ultimativni korak za dobrog
muslimana. To je neprihvatljivo. Ako se taj pristup proširi, ako se eliminira
tumačenje Kurana za naše vrijeme, onda idemo unatrag. Na jedan su način u
srednjem vijeku muslimani bili otvoreniji nego danas.

Kad biste se mogli vratiti tisuću godina u prošlost i
pročitati što muslimani očekuju u raju, našli biste nešto sasvim različito:
djevice, stabla i potoci tada nisu bili nešto materijalno, jer tamo tijela
nema. Takvog tumačenja više nema. Umjesto toga imamo doslovno tumačenje Kurana.
Zato mislim da smo se vratili tisuću godina unatrag, zato što ono što se uči na
učilištima islamske teologije, čak i na al Azharu, nije utemeljeno na razumu.
Tumačenje Kurana i islamske tradicije nije utemeljeno na razumu, kao što je bio
slučaj u nekim učilištima u srednjem vijeku. Mnogi muslimanski teolozi smatraju
razum protuobjavom!

Upravo su zato kritizirali papu Benedikta XVI. kad je 12.
rujna 2006. na sveučilištu u Regensburgu održao svoje slavno predavanje koje je
kod muslimana izazvalo tako nasilnu reakciju.

Biste li rekli
da je taj izazov još teži zbog Zapada, koji je antiteza svojim tradicionalnim
kršćanskim korijenima, na što je Benedikt XVI. upozoravao u Regensburgu: da se
radi o srazu između „hladnog“ sekularizma protiv „prevrućeg“ islama?

Da, ali Papa je razlikovao ono što mi
živimo na Zapadu od pravog sekularizma [„zdravog sekularizma“, kako je on to
nazvao]. U svojoj apostolskoj pobudnici nakon sinode o Bliskom istoku, u 29.
odlomku, piše da postoji pogrješno i ispravno tumačenje laiciteta [sekularnog
kodeksa]. U pravu ste
kad kažete da Europa često ima loš pristup modernizmu.

Muslimani znaju da modernizam dolazi
sa Zapada – to je činjenica. Sad vide da je Zapad izgubio svoju etiku, naročito
što se tiče spolnosti. Šokira ih ono što vide i čuju… Kažu da je to zbog
modernizma. Žele odbiti pretjerivanja i zloupotrebe nekih načela, ali na kraju
odbiju cijelu stvar. Problem je taj što je Zapad i ne znajući odgovoran za
reakcije muslimanskog svijeta.

Može li se
reći da Zapad, pogotovo Europa, time što je okrenuo leđa Bogu, omogućava da
Islamska država popuni nastalu prazninu?

Može. Pitanje je: kako se suočavamo s
modernizmom? Kad je Europa još bila živjela kršćanski, modernizam se činio u
redu. Danas ga fundamentalni muslimani vide kao uzrok nevjerničke, sekularne
tradicije, pa ga odbijaju i kažu: „Vratit ćemo se u Prorokovo doba“. To je
salafizam – od arapske riječi salaf, koja se odnosi na Muhamedove drugove, ili
na prvi naraštaj poslije njega.

Tako je danas mnogim vjerskim intelektualcima rješenje to
da se vrate salafu, da reproduciraju točno što je radio Prorok, kako ga oni
zovu, čak i njegovu bradu, čak i ako ne znaju kako je tada bilo ili kako je on
jeo itd.

U islamu postoji načelo koje bi moglo poslužiti oslobađanju
ljudi: ne gledati na šerijatski zakon doslovno, nego na tzv. Maqāsid al-Sharia
– tj. ciljeve šerijata, pitajući zašto, pitajući: „Zašto u islamu imamo takav
propis?“

Na primjer: kako ja to objašnjavam
svojim studentima, kojih je pola muslimana, a pola kršćana? Kažem da islamski
zakon za lopova kaže: Kuran kaže da mu morate odsjeći ruku, a ako opet ukrade,
odsijecite mu nogu, i tako dalje. U Saudijskoj Arabiji tako rade i misle da je
to vjernost Kuranu. Ali ako se zapitamo: „Što je cilj ovog zakona? Da
lopova natjeramo da više ne krade.“ Trebamo se usredotočiti na cilj.

Danas pitam svoje studente: može li se
lopovu pomoći i na neki drugi način? Možda je gladan, ili je neobrazovan, pa se
ne može zaposliti. Onda je rješenje pružiti mu obrazovanje, da se
može zaposliti pa da ne krade. No takvo je razmišljanje vrlo rijetko.
Prevladavajući je sljedeći model: uzmite Kuran i Prorokove izreke – tisuće
njih, skupljenih u debelim knjigama – shvatite ih doslovno i tako ih
primjenjujte.

Biste li rekli
da je došlo do sraza između hereza islama, što ga je Hilaire Belloc jednom
prilikom nazvao kršćanskom herezom, i hereza moderniteta i modernizma?

Da. Ili doslovno tumačenje 
Kurana, ili zapadanje u ono što vide na Zapadu. Ne pronalaze srednji put, da
mogu reći: „Odbijamo to i to sa Zapada, ali također odbijamo doslovnu primjenu
nekih stvari iz muslimanske tradicije“, što bi značilo da znaju razabrati. To
bi značilo da se konačno koristi razum u teologiji, tumačenju Kurana, tafsīru
(tumačenju teksta Kurana, op. prev.), ali toga još nema.

Problem počne s ideologijom, a zatim
dođe do rata, terorizma i svega ostaloga. Po meni je rješenje obrazovati
umjerene imame, otvorene, koji nisu samo vjerski obrazovani, kao na al Azharu i
drugdje, nego su obrazovani i u matematici, fizici, filozofiji, povijesti, komparativnoj
kulturi i sličnome – uz Kuran, proučavanje tradicije i hadisa, da tako povežu
to dvoje i ponovno protumače islam u skladu sa svime što danas znamo. No danas
se Kuran primjenjuje onako kako se primjenjivao na ljude koji su živjeli u
pustinji, u 7. stoljeću. Danas više nismo u pustinji, i prošlo je 14 stoljeća.

Što mislite, koliko će još trajati nasilje? U
kolikoj bi se mjeri moglo proširiti na Zapad?

Moglo bi potrajati desetljećima.
Nasilje je takvo –  ako ništa ne učinimo, oni će pobijediti. Ako ostavimo
Siriju da se bori sama, to će biti borba putem rata, i obje će strane uništiti
cijelu zemlju da spase svoje pristalice. I vlada reagira svim mogućim
sredstvima. Čak i ako nema namjere ubiti nevine ljude, oni ipak pogibaju.
Pročitao sam da je do danas u Siriji poginulo 230 000 ljudi. To je ogroman
broj.

Što biste voljeli da Crkva učini? Možda da
vrati osjećaj za moral na Zapad? Da se Crkva preporodi, da se suprotstavi toj
sili?

Da. Mislim da na Zapadu moramo
obnoviti kršćanski pristup životu. Sekularne tendencije su tako snažne da, kad
govorite kao pravi kršćani, kažu vam da ste staromodni.

Mnogo je primjera: sloboda razvoda,
zajednički život prije braka – kad se vjenčate, možete se rastati kad poželite
itd. Sada djecu uče da postoje različiti tipovi obitelji. Vidio sam to u jednom
francuskom udžbeniku: imate obitelj s jednom ženom, s jednim muškarcem; s dva
muškarca, dvije žene; i tradicionalnu obitelj – jedan muškarac i jedna žena.
Uništava se društvo i etiku. To nije nešto što se događa samo kod kršćana…

Kad muslimani vide to, odmah se sjete
da je u Kuranu homoseksualnost oštro osuđena, u referencama na biblijskog Lota,
u sljedećim stihovima: 7: 80-81; 11: 77-82; 15: 58-74; 21: 74; 26: 165-166; 27:
54-55; 29: 28-30; 54: 33-34. U nekim slučajevima te se ljude slalo na lomaču.
Tada muslimani kažu: „U redu, Zapad je kršćanski, kršćanstvo to dopušta, to
znači da kršćanstvo nije istinska, nego lažna vjera. A mi želimo istinsku
vjeru, želimo se držati Kurana i tradicije.“

To znači da smo djelomično, neizravno
odgovorni za fanatizam koji se sve više širi u islamu, kao reakcija na Zapad –
nije to sve, ali dijelom ima veze. To je odigralo ulogu u radikalizaciji
islama.

Što Crkva može još učiniti?

Svi mi imamo veliku odgovornost. Što
god se dogodilo, mi kršćani imamo prelijepu, ali tešku odgovornost. Moramo
pomoći muslimanima da prebrode ovu stvarnost. Možemo im pomoći bolje od samih
muslimana zato što smo prošli kroz sva nova tumačenja Biblije, unutar Crkve
borimo se protiv tendencija ekstremnog sekularizma. To znači da imamo isti
cilj, ali imamo više iskustva.

Također, mi u Papi imamo
prosvijetljeni autoritet. On je ovih dana, ali i prije ponavljao: „Nasilje
nikad ne može biti božansko rješenje. Za Boga se nikad ne možemo boriti
fizički. Borba je duhovna.“ To je značenje Benediktovoga govora koji je
pogrješno protumačen.

Odgovor je u izgradnji pravog
prijateljstva s muslimanima, da se ujedinimo u borbi protiv ekstremnog
sekularizma. Slažemo se u nekim pitanjima, pomoći ćemo im da budu duhovniji i
da steknu duhovniji pristup Bogu i vjeri.

I da u konačnici postanu katolici?

Da, sigurno. Posljednje rečenice
Matejeva evanđelja: „Idite i propovijedajte Evanđelje cijelom svijetu“ su za
svakoga kršćanina obveza ljubavi. Nije to propaganda, nego otvaranje Evanđelju
koje je duhovna sloboda, koje je Krist donio svijetu. Ne radi se o jednoj od
mogućnosti: radi se o zapovijedi, ali zapovijedi za slobodu, za život i za
radost. S muslimanima, kao i s kršćanima, moramo ponovno
evangelizirati kršćane, muslimane i ateiste, i propovijedati Radosnu vijest.
Ako je Evanđelje najljepše blago koje imamo, kako možemo odbiti dijeliti ga s
drugima, osobito ako su u krizi?

(Bitno.net/razgovarao, E. P.)