Golubica u letu jednim krilom pridržava stilizirani
poliedarski globus, a drugim zaklanja tri zvijezde koje izranjanju iz vode.
Logo za Godinu posvećenog života, na simboličan način
izražava temeljne vrijednosti posvećenog života. U njemu se prepoznaje
»neprekidno djelo Duha Svetoga, koje tijekom stoljećâ tumači bogatstva prakse
evanđeoskih savjeta kroz mnogovrsne karizme, te i na taj način Kristovu tajnu
čini trajno prisutnom u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru« (VC 5).
U linijama koje ocrtavaju lik golubice nazire se riječ »mir«
na arapskom čime se podsjeća da je posvećeni život pozvan biti primjer sveopćeg
pomirenja u Kristu.
Simboli u logu
Golubica nad vodom
Golubica je
klasični simbol djelovanja Duha Svetoga, koji je izvor života i nadahnitelj
stvaralaštva. To je podsjetnik na početke povijesti: u početku je Duh lebdio
nad vodama (usp. Post 1, 2). Golubica, koja leti tik iznad
mora koje buja životom koji se još uvijek nije oblikovao, doziva u svijest
strpljivu i povjerljivu plodnost, dok znakovi kojima je okružena otkrivaju
stvaralačko i obnoviteljsko djelovanje Duha. Golubica evocira također čovjekovo
posvećenje Kristu u krštenju.
Vode, koje
sačinjavaju komadići mozaika, pokazuju složenost i sklad ljudskih i kozmičkih
počelâ za koja se, prema tajanstvenim Božjim naumima, Duh zauzima »neizrecivim
uzdasima« (usp. Rim 8, 26-27) te se stječu u jednu točku u
gostoljubivom i plodonosnom susretu koji rađa novim stvorenjem. Među valovima
povijesti golubica leti nad vodama potopa (usp. Post 8, 8-14).
Muškarci i žene, čije je posvećenje u znaku evanđelja, oduvijek su bili
hodočasnici među narodima; oni žive svoju raznoliku karizmatsku i dijakonalnu
prisutnost kao »dobri upravitelji različitih Božjih milosti« (1 Pt 4,10);
označeni su Kristovim križem, sve do mučeništva; putuju kroz povijest oboružani
mudrošću evanđelja; Crkva je to koja obuhvaća i ozdravlja sve ono ljudsko u
Kristu
Tri zvijezde
Podsjećaju na identitet posvećenog života u svijetu kao confessio
Trinitatis, signum fraternitatis i servitium caritatis. Izražavaju
cirkularnost i relacionalnost trinitarne ljubavi koju posvećeni život nastoji
svakodnevno živjeti u svijetu. Zvijezde podsjećaju i na trostruku aureolu kojom
se u bizantskoj ikonografiji časti Mariju, svu svetu, Majku Božju, prvu
Kristovu učenicu, uzor i zaštitnicu svakog posvećenog života.
Globus u obliku poliedra
Mali poliedarski globus simbolizira svijet s njegovom
raznolikošću narodâ i kulturâ, kao što kaže papa Franjo (usp. EG 236).
Dah Duha Svetoga ga drži i vodi prema budućnosti: to je poziv posvećenim
muškarcima i ženama »da postanu nositeljima Duha (pneumatophóroi),
muževi i žene istinski duhovni, sposobni tajno oploditi povijest« (VC 6).
Riječi u logu
Vita consecrata in Ecclesia hodie; Evangelium, Prophetia, Spes – (Posvećeni život u današnjoj Crkvi: evanđelje, proroštvo, nada)
Te riječi stavljaju daljnji naglasak na identitet i obzore,
iskustvo i ideale, milost i hod koji je posvećeni život živio i nastavlja
živjeti u Crkvi kao Božji narod, dok putuje zajedno s raznim narodima i
kulturama prema budućnosti.
Evangelium:
označava temeljnu normu posvećenog života koja je »sequela Christi
(nasljedovanje Krista) prema onom kako uči evanđelje« (PC 2a).
Najprije kao »živi spomen načina Isusova postojanja i djelovanja« (VC 22),
zatim kao mudrost života u svjetlu mnogih savjetâ koje je Gospodin dao
učenicima (usp. LG 42). Evanđelje daje mudrost koja usmjerava
čovjekove korake na njegovu putu kroz život i izvor je radosti (usp. EG 1).
Prophetia: doziva
u svijest proročko obilježje posvećenog života koje »poprima oblik posebnog
sudjelovanja u Kristovoj proročkoj službi, koju Duh Sveti prenosi čitavom
Božjem narodu« (VC 84). Riječ je o autentičnoj proročkoj službi, koja se rađa
iz Riječi i hrani se Božjom riječju, koju se prihvaća i živi u različitim
životnim okolnostima. Tu se službu provodi u djelo putem hrabrog prokazivanja i
naviještanja novih Božjih »pohodâ« i »istraživanja novih putova za ostvarivanje
evanđelja u povijesti, u iščekivanju Božjeg kraljevstva koje dolazi« (isto).
Spes: podsjeća nas
na konačno ispunjenje kršćanskog otajstva. Živimo u dobu koje karakterizira
naširoko prisutna nesigurnost i pomanjkanje dugoročnih projekata: nada je
potrebna u kulturnoj i društvenoj krhkosti, u dobu u kojem je obzor taman jer
»često se čini da su se tragovi Božje prisutnosti izgubili iz vida« (VC 85).
Posvećeni je život trajno usmjeren prema eshatologiji: svjedoči u povijesti da
će svaka nada na kraju biti definitivno ispunjena i pretvara očekivanje »u
misiju, kako bi se Kraljevstvo moglo uprisutniti ovdje i sada« (VC27).
Kao znak nade posvećeni život treba biti blizak ljudima i pokazivati milosrđe;
treba biti paradigma budućnosti oslobođene svakog idolopoklonstva.
Nošeni ljubavlju koju Duh izlijeva u srce (usp. Rim5,
5) posvećeni su muškarci i žene pozvani prigrliti stoga čitav svijet i postati
spomen trinitarne ljubavi, prenositelji zajedništva i jedinstva, molitvene
straže na uzvisinama povijesti, solidarni s ljudskim rodom u njegovim
tjeskobama i tihom traženju Duha Svetoga.
O autoru loga Godine posvećenog života
Izrada loga za Godinu posvećenog života bila je
povjerena slikarici Carmeli Boccassili iz Umjetničkog studija Dellino kojeg
su 1970. osnovali (Bari – Rim, Italija) Lillo Dellino i Carmela Boccasile.
Za to dvoje umjetnika slikanje je »ikona« bilo u formalnom
bilo u izvornom smislu, odnosno poziv, susret i dijalog. Svaki umjetnički
simbol, shvaćen na taj način, doživljava se kao prozor prema vidljivom koji
naslućuje i uvodi u nevidljivo: ikona kao simbol koji nadilazi idol i otvara se
božanstvu. To je shvaćanje vrlo blisko smjernicama za svetu umjetnost koje su
dali crkveni oci tijekom Drugog nicejskog sabora (787.).
Carmela Boccasile,
slikarica i stručnjakinja za ikonologiju, umješno tumači tradicionalna
shvaćanja na nov i suvremen način. Ističe se pozornošću prema detaljima i onome
što bismo mogli nazvati ‘savjesnošću u korištenju boja’: ta je savjesnost, čini
se, odgovor na izazov koji pred umjetnika postavlja ikona i posljedica je
pomnog osluškivanja i traženja unutarnjeg zvuka bojâ. Osim
rada u studiju, Carmela Boccasile mnogo svoga vremena posvećuje izradi svetih
ikona nadahnutih na katoličkoj i grko-pravoslavnoj tradiciji; posebno voli
izrađivati ikone Blažene Djevice Marije i svetog Nikole. Umjetničku
crtu Carmele Boccasile, koja je također izvrstan portretist, definira
se kao »pneumatoforska (duhonosna) materija« i »tonalni kontrapunkt«.
Lillo Dellino,
slikar, grafičar, fotograf, scenograf i scenarist (Bari, 1943. – Pariz, 2013.)
bio je učenik učitelja Nicole La Fortezze, osvajač brojnih umjetničkih nagrada,
umjetničkih direktor izložbî i umjetničkih galerijâ i suradnik u brojnim
znanstvenim projektima sa Silvijem Ceccatom, Pinom Parinijem i Maurizijem
Calvesijem. Vjenčao se s C. Boccasile i svojom inteligentnom i
snažnom kreativnom snagom postao njezinim suputnikom u životu i umjetnosti u
stalnom traženju Duha Svetoga. Radili su zajedno desetljećima kao savjetnici
Međunarodnog studijskog centra papinske bazilike svetog Nikole u Bariju,
kazališta Teatro Lirico Petruzzelli te drugih kulturnih i glazbenih ustanova.
Bili su pozvani od CEI-a (Talijanska biskupska konferencija) surađivati u
pilot-projektu gradnje novih crkava u Italiji. Predstavljali su izuzetan
umjetnički tandem. Njihov sin Dario krenuo je stopama svojih roditelja; svojem
radu kao pisca i istraživača semiotike pridodao je umjetničku crtu koju su mu
prenijeli roditelji.
Svojim radom, koji je plod jedinstvene životne vitalnosti,
taj je bračni par i umjetnički tim pridonio promjeni talijanske suvremene
slikarske i grafičke umjetnosti, kao i traženju Transcendentnog, u čemu su
sačuvali vjernost kršćanskoj tradiciji.
