Četvrta korizmena nedjelja donosi nam prispodobu koju
Isus s velikom ljubavlju priča, a koju mnogi drže biserom svjetske literature.
Riječ je o Milosrdnom Ocu, njegovu
izgubljenom i nađenom sinu. Puno smo ju puta čule kao i još mnoge druge
tekstove sv. Pisma. Riječi su to koje
zasigurno malo koga ostavljaju ravnodušnim jer imaju uvijek, a napose u ovoj
godini snažnu poruku i poziv: biti milosrdni kao Otac.
Ova godina je godina kada nam Bog na poseban
način daje priliku da iščitavajući ovaj evanđeoski tekst i motreći pojedine
likove (mlađeg sina, njegova starijeg brata i njihova oca) otkrijemo tko smo
zapravo mi. Možda nismo ni svjesni koliko je mlađi sin prisutan u svakome od nas.
To se događa svaki puta kad slijepo slijedimo svoje nutarnje nagone za
slobodom, neovisnošću, užitkom i ostajemo bez jednog snažnog uporišta u Bogu. Premalo
svjesni da gubeći pravi životni orijentir malo pomalo, gotovo neprimjetno Bog
nam postaje dalek, neshvatljiv, neprivlačan. Zajedno s tim istinska životna
radost u nama se gasi, a mnogi od nas i ne slute najdublje razloge nesretnog
života, ne vide svoju bijedu ili nemaju želje i snage za povratkom koju je imao
mlađi sin.
I druga stvarnost je itekako
prisutna u životu nas vjernika. Nije mali broj onih koji su stalno uz Boga ali
ga ne poznaju. Poput starijeg sina zalažu se do maksimuma, idu redovno u crkvu,
obdržavaju zapovjedi, mole, poste… ali milosrdnu ljubav Oca ne poznaju, ona
nije u njima zaživjela. Nesposobni su stoga radovati se bratu koji bijaše mrtav
i oživje.
Otac u prispodobi – slika je Boga čija se bit najdublje
razotkriva u riječima:
„I dok je
sin još bio daleko, opazi ga njegov otac, sažali mu se te mu poleti u susret, pade
mu oko vrata i izljubi ga.“ Poljupcem mu je rekao: Ti si sin moj, moje
dijete, unatoč svemu što se dogodilo. Nije ga ni korio, ni kritizirao, niti
dopustio da izgovori svoje kajanje. Ponovno mu je darovao dostojanstvo sina;
prihvatio je svoje dijete, neizmjerno sretan što mu se sin vratio. Njegove
riječi upućene slugama: „Brzo iznesite
haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele
ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj
bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se“ (Lk 15,22-24) dokaz su
njegove neizmjerne, milosrdne, praštajuće ljubavi.
Ova prispodoba i nas poziva da se raskajano vratimo u
naručje, u Božji zagrljaj dopuštajući mu da nas zahvati i prožme svojom
milosrdnom ljubavlju.
Papa Franjo u svom obraćanju mladima
koji će se ove godine okupiti u Krakowu, zasigurno poručuje i progovara svakom
ljudskom stvorenju. On progovara i nama:
„Isus vas
čeka. On se uzda u vas i računa na vas! Ima toliko važnih stvari reći svakom od
vas… Ne bojte se pogledati ga u oči, koje su pune beskrajne ljubavi prema vama.
Pustite da vas zahvati njegov milosrdni pogled, spreman oprostiti sve vaše
grijehe, pogled kadar promijeniti vaš život i ozdraviti rane vaših duša, pogled
koji je kadar ugasiti duboku žeđ koja prebiva u vašim srcima: žeđ za ljubavlju,
mirom, radošću i pravom srećom. Dođite k njemu i ne bojte se! Dođite i recite
mu iz dubine svog srca: “Isuse, vjerujem u tebe!”. Pustite da vas dotakne
njegovo beskrajno milosrđe da uzmognete postati apostoli milosrđa djelima,
riječima i molitvama, u našem svijetu ranjenom egoizmom, mržnjom i tolikim
očajem…“
Gospodin na različite načine progovara, zove i čeka. U ovim danima sagledajmo koliko
smo otvorili svoja srca da Njegova Riječ u svoj svojoj snazi dopre do nas kako
bi se Njegova milosrdna ljubav nastanila u nama. Dok razmišljamo, molimo da nam
se to čudo ljubavi dogodi. Samo tako, duboko zahvaćeni silom Njegove ljubavi,
bit ćemo istinski sinovi i kćeri Oca nebeskog, braća i sestre međusobno. To nam
je dar, ali i poziv koji valja životom svjedočiti svakodnevno.
s. Blaženka
Franjičević
