„Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio
Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i
zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane
i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu
okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha
kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite
put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i
brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi
neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“  
(Lk 3,1-6)

 

Ulomak Lukina evanđelja na početku
spominje vladare koji su živjeli prije dvije tisuće godina. U tom vremenu i u
tom kontekstu Luka smješta djelovanje Ivana Krstitelja. Bilo je to vrijeme častohlepnih vjerskih poglavara Ane i
Kajfe; doba Pilata koji je okrutni čuvar
okupatorskih interesa
; vrijeme praznovjernog
i povodljivog
Antipe; vrijeme sumnjičavog
i samovoljnog
Tiberija. No svi su oni samo usputne figure, dok je u
središtu događanja obični pustinjak Ivan, sin Zaharijin, koji je pozvan i
poslan od Boga. Dobro je uočljiva Božja logika izabranja. Bog se, dakle, ne
obazire na ljudske veličine i položaje, nego sebi slobodno izabire pojedince
koji će u povijesti spasenja imati povijesnu zadaću.

 

Iz evanđeoskog teksta vidimo
također da su neki ljudi zalutali u povijest, neki drugi su pak bili nametnuti
povijesti, drugi su se pak, umjesto da skrbe za duhovno dobro i dobrobit svoga
naroda, radije spuštali na spletke i politikanstvo, nego da se kao duhovni vođe
posvećuju proučavanju, tumačenju, navještanju Božje riječi i posvećivanju
naroda. Ima i onih koji u povijest svoga naroda ulaze kao pustolovi, trgovci i
profiteri, a narod očekuje suradnike i svjedoke. Jedini koji nije zalutao u
povijest svoga naroda bio je Ivan Krstitelj, čovjek koji se iskreno prepušta
Božjemu vodstvu. On nije izrađivao velikih planova za budućnost, niti je
izricao zavodljivih obećanja. Prije svega je osluškivao glas Božji. Tihim radom
i velikom vjerom samozatajno je obnavljao samoga sebe u pustinji, pripremao se s
Bogom. Zbog toga je mogao proći cijelom jordanskom okolicom dajući samoga sebe
za djelo obraćenja. Samo samozatajni rad na sebi i suradnja s milošću Božjom
koji dotiče i preobražava srca donosi stvarne pomake u duši, a time i doprinosi
dobrobiti drugima. Današnji svijet i današnje vrijeme uvelike sliči vremenu Ivana
Krstitelja. Upravo nam Ivan svjedoči da u tom i takvom svijetu svaki pojedinac
i svi narodi mogu doživjeti spasenje Božje. To možemo i mi danas, ako se s
radošću otvorimo Bogu koji spašava u Kristu Isusu.

 

U nastavku ulomka možemo uočiti
tri prorokova poziva: poziv na povlačenje u pustinju, poziv na obraćenje i
poziv da pripravimo put.

 

U metežu vlasti, prevlasti, moći, nadmoći, častohleplja,
interesa, praznovjerja, sumnje i samovolje glas koji se u onom vremenu prolamao
pustinjom, prolama se i danas u našoj
pustinji
. Koju bi viku koristio Ivan
našega vremena
? Na što bi nas pozivao? Čuti nam je viku: poravnajmo mnoga
razdijeljenja, poravnajmo mnoge račune, potisnimo iz sebe mnoge predrasude,
potisnimo mnoge egoistične interese, očistimo se od svojih grijeha. I danas, u
svijetu sličnom Ivanovu svijetu, glas riječi Božje prolama pustinjsku tišinu i
viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Kako to i za nas zvuči
proročki i poticajno! Da bi smo čuli taj Božji glas u vrevi i metežu globalnog
svijeta, potrebno se osamiti, potrebno je u određenom vremenu osigurati
trenutke sabranosti, molitve; p
otrebno je znati
pronaći u sebi svoju pustinju; potrebno je pripraviti se na nedjeljnu misu,
otići na zornicu, primijetiti drugoga pored sebe… Razmišljat ćemo o Božjoj
riječi na putu do posla, dok spremamo svoje stvari, dok idemo u školu, na
fakultet, dok, dok… U tom svakodnevnom hodu osluškivanja učimo od Marije koja
„u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“

 

Mi ne možemo bježati u geografsku pustinju iz svojih
obitelji, svojih zajednica, svojih radnih i ljudskih obaveza, ali možemo u
vremenu došašća manje prigovarati, manje biti nezadovoljni i nezahvalni, manje
se služiti modernim sredstvima
komuniciranja
kako bi doživjeli živu komunikaciju jednih s drugima, s Bogom
i bili spremni na svakodnevno otvaranje za ljude. Netko je rekao, da su
današnji moderni svijet, moderni gradovi, pa i sela, pustinje života: hodajući
i gurajući se ljudi umiru gladni i žedni ljudskih odnosa, prijateljstva,
razumijevanja, solidarnosti, požrtvovnosti, sebedarja,…

 

Glas proroka i danas poziva na obraćenje, na
promjenu mišljenja, na promjenu načina života. U svojoj tromosti i u svojoj
ludosti čovjek toliko puta ne uočava zašto mu do srca ne dopire riječ Božja i
kako to da ona u njemu ne donosi ploda. Potrebno je ukloniti grijeh iz svoga
srca, liječiti rane koje grijeh ostavlja. To je ispravni put. Mnogi prije nas
su tako činili. To činimo i mi, kršćani, kad priznajemo: „Moj grijeh, moj
grijeh, moj preveliki grijeh“.
Obratiti se znači očistiti se od grijeha,
ispraviti izopačenost srca i duše, ispuniti udubine nestalnosti i hirovitosti,
srušiti zahtjeve oholosti, pobijediti otpor samoljublja, ukloniti oporost u
odnosima prema bližnjemu. Jenom riječju, od svog života učiniti ravan put prema
Bogu bez krivudanja, skretanja, stranputica i kompromisa. To je poziv trajnosti
i ne iscrpljuje se u jednom došašću, jer obraćenje je proces koji traje koliko
i naš ovozemni hod, ovozemni život.

 

Glas Ivanov viče, „pripravite
put…“ – za koga?

Ivan govori o putu koji će Isusa
dovesti u naše srce. To je put po kojem želimo činiti dobro, a zlo izbjegavati.
Ako svoj život i svoju budućnost gradimo bez Boga, neće nas spasiti nikakva
politička, gospodarska, javna ni ina elita. Jedino ako budemo imali uho za
Božju riječ i pogled za njegovo spasenje, ako budemo imali noge da hode
njegovim stazama, tada ćemo iznutra graditi čvrsto i stabilno, blagoslovljeno i
dugotrajno zdanje, zdanje koje će vjekovima trajati.

 

Dakle, evanđelje druge nedjelje
došašća poziva nas na hod u kojem ćemo tražiti svoje mjesto u povijesti.
Dopustimo da nas ova Božja riječ pronađe, da nas pošalje onima koji nas trebaju
te tako osiguramo garanciju svoga mjesta u povijesti.  Ne dozvolimo da živimo kako bismo poslužili
budućim naraštajima samo kao kronološki okvir ili zemljopisni orijentir.
Poslužimo Bogu kao glas koji viče u
pustinji i pripravlja put silaska Boga-čovjeka
na zemlju, među nas ljude. Ivan je pronašao svoje mjesto u
povijesti jer je dopustio Božjoj riječi da ga pronađe. To je i naša zadaća
danas, bez obzira na službe, na djelovanjan na položaje u društvu i u Crkvi.

 

Također, za tjedan smo bliži Božiću, a dobro bi bilo da
smo i svojom osobnošću, svojim svjedočkim životom bliže Bogu. Kao kršćani znamo
kojim putom trebamo ići da se susretnemo s Bogom, da čujemo njegov glas i da on
bude u nama. Otklonimo sve što nam smeta da idemo tim putom. Pitajmo se u
ovogodišnjem hodu došašća: Jesmo li mi autentičan Glas?
Umijemo li govoriti da nas svi razumiju? Umijemo li tako živjeti da naš život bude odraz naših riječi?

S. Ljubica S.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

travanj 2020
P U S Č P S N
« ožu.    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930  
WordPress Video Lightbox