Ta
spoznaja “on je tu, on cijel, i on
ostaje tu” u srednjemu je vijeku s posve novim intenzitetom sinula
cijelom kršćanstvu. U tome je bitno i odlučno sudjelovalo produbljivanje
teološkoga mišljenja, ali još važnije od produbljivanja mišljenja bijaše novo
snažno iskustvo svetaca, što se napose razvilo u franjevačkome pokretu te u
novoj evangelizaciji braće propovjednika. Nije tu posrijedi nikakvo
srednjovjekovno krivo poimanje nastranoga mišljenja, nego se iskustvom svetaca
– potpomognuto i prosvijetljeno promišljanjem teologa – otkriva nova protežnica
kršćanske zbiljnosti koja je istodobno u najintimnijem kontinuitetu s dotada
vjerovanim. Ponovimo još jedanput: Produbljena vjerska svijest biva zahvaćena
spoznajom: U preobraženome liku jest Gospodin i on ostaje u njemu nazočan.
Potrebno je stvoriti za tu nazočnost dolično mjesto i prostor. Tako se postupno
oblikuje tabernakul koji sve više i više, te potom trajno, zauzima ono mjesto
koje je nekoć pripadalo “Zavjetnome kovčegu” (koji je u međuvremenu
iščeznuo). Jer u stvarnosti se sada u tabernakulu ostvaruje dokraja ono zbog
čega je nekoć postojao Zavjetni kovčeg. On je mjesto “Presvetoga”. On
je šator Božji, Božje prijestolje, budući da je on među nama. Njegova nazočnost
odsada zbiljski boravi među nama – ništa manje u najsirotijoj seoskoj crkvici
negoli u velikoj prvostolnici. Premda iščekujemo konačni hram tek negdje u
završnici, kad svijet postane Novi Jeruzalem, – ono pak na što je smjerao Hram
u Jeruzalemu, ovdje je na najviši mogući način zbiljska nazočnost. Novi
Jeruzalem je anticipiran, u poniznosti i malenosti obličja kruha.

I
nek sada nitko ne kaže: Euharistija je za jelo, a ne za promatranje. Ona nije
nikakav “obični kruh” što
su i najstarije predaje neprestano naglašavale. Blagovati euharistiju – a to
smo upravo rekli – jest duhovni proces koji zahvaća cijela čovjeka. Njega
“blagovati” znači njemu se
klanjati! Njega “blagovati”
znači pustiti ga u sebe tako da se moje vlastito ja preobrazi i otvori velikome mi te da svi budemo samo “jedan u
Kristu Isusu” (Gal 3,27). Time klanjanje nije u opreci prema pričesti,
nije ni pored nje, nego pričest dosiže svoju dubinu tek ako je nosi i
obujmljuje snažno klanjanje. Euharistijska nazočnost u tabernakulu ne znači
neko drugo poimanje euharistije, mimo ili protiv euharistijske žrtve, već
predstavlja njezino puno ozbiljenje. Ta nazočnost rezultira time da u Crkvi
imamo uvijek euharistiju. Nikada crkva ne postaje mrtvim prostorom, nego je ona
uvijek prožeta Gospodnjom nazočnošću koja proizlazi iz euharistijskoga slavlja,
uvodi ga u nj te nam omogućuje da imamo trajno udjela u kozmičkoj euharistiji.
Tko to od vjernika nije iskusio? Crkva je bez euharistijske nazočnosti u
stanovitome smislu mrtva, makar ona i pozivala na molitvu. A crkva u kojoj pred
tabernakulom gori vječno svjetlo, živi trajno, uvijek je više od kamenoga
zdanja: U njoj me Gospodin neprestano očekuje, poziva me, želi mene samoga
učiniti “euharistijskim” čovjekom. Na taj me način on sam priprema za
euharistiju, na taj me način on sam pokreće prema sebi, prema svome ponovnome
dolasku.

Pripremila
s.Nikolina Mišković prema knjizi Josepha Ratzingera „Duh liturgije“