Draga braćo i sestre,
sve vas srdačno pozdravljam, a
osobito vašu bolesnu i stariju subraću i sestre koji ne mogu biti ovdje, ali su
u duhu s nama. Zahvaljujem kardinalu Puljiću na njegovim riječima, kao i sestri
Ljubici, don Zvonimiru i fra Jozi. Hvala svima za službu koju vršite za
Evanđelje i Crkvu. Došao sam u vašu zemlju kao hodočasnik mira i dijaloga, kako
bih učvrstio i ohrabrio braću u vjeri, a osobito vas, pozvane raditi “na
puno radno vrijeme” u
vinogradu Gospodnjem. On nam govori: “Evo, ja sam s vama u sve dane do
svršetka svijeta” (Mt 28,20).
Ovo je sigurnost koja nam ulijeva nadu i utjehu, osobito u teškim trenucima
naše službe. Mislim ovdje na sve prošle i sadašnje patnje i kušnje vaših
kršćanskih zajednica. Iako živite u teškim okolnostima, niste se predali.
Oduprli ste se, trudeći se s neumornim duhom služenja suočiti s osobnim,
društvenim i pastoralnim poteškoćama. Gospodin neka vas nagradi!
Pretpostavljam
da se ponekad, zbog situacije Crkve u vašoj zemlji koja je u brojčanoj manjini,
ili pak zbog neuspjeha u službi, osjećate kao i nekoć Isusovi učenici kada nisu
ništa ulovili, iako su ribarili cijelu noć (usp. Lk 5,5). No, ukoliko se pouzdamo u
Gospodina, upravo u tim trenucima možemo iskusiti snagu njegove Riječi i
njegovoga Duha koji obnavlja u nama povjerenje i nadu. Plodnost naše službe
ovisi iznad svega o našoj vjeri; o vjeri u Kristovu ljubav od koje nas ništa ne
može odijeliti, kako veli apostol Pavao (usp. Rim 8,35-39)
koji je dobro shvaćao kušnje! Također, i bratsko zajedništvo nas podržava i
sokoli; bratstvo među svećenicima, redovnicima, posvećenim laicima, bogoslovima
i sjemeni štarcima; bratstvo među svima nama, koje je Gospodin pozvao da,
ostavivši sve, njega slijedimo, ono nam daje radost i utjehu te čini naš rad
djelotvornijim. Mi smo svjedoci ovog bratskog zajedništva!
«Pazite
na sebe i na sve stado» (Dj 20,28).
Ovaj poticaj svetoga Pavla – iz Djela apostolskih -podsjeća nas da, ako želimo
pomoći drugima da postanu sveti, ne smijemo zanemariti sami sebe, to jest, naše
posvećivanje. I obrnuto, predanost vjernom Božjem narodu, utkanost u njegov
život te iznad svega blizina siromašnima i malenima, omogućava nam da
napredujemo sve više u suobličavanju s Kristom. Briga za vlastiti pastoralni
rast i pastoralna ljubav prema ljudima uvijek idu zajedno i uzajamno se
obogaćuju, te se nikada ne mogu odvojiti.
Što bi
značilo za jednog svećenika i za jednu Bogu posvećenu osobu, danas, u Bosni i
Hercegovini, služiti Kristovom stadu? Držim da bi prije svega značilo
ostvarivati pastoral nade, pazeći na ovce koje su u stadu,
ali znati i izići iz njega u potragu za onima koji traže Radosnu Vijest, a ne
znaju je sami naći ili ponovno otkriti put koji vodi k Isusu; susretati ljude
ondje gdje žive, pa čak i onaj dio stada koji živi izvan njegovih granica,
daleko, prihvaćati one koji možda još ne poznaju Krista Isusa; brinuti o odgoju
katolika u vjeri i kršćanskome životu; ohrabrivati vjernike laike da budu
promicatelji evangelizacijske misije Crkve. Stoga vas potičem da podupirete
katoličke zajednice u njihovom rastu da budu otvorene i usmjerene “prema
van”, sposobne za susret
te odvažne u evanđeoskom svjedočenju.
Svećenik,
redovnik, pozvan je živjeti i bojazni i nade svojega naroda; pozvan je
djelovati u stvarnim prilikama svoga vremena, često obilježenima napetostima, neslogama,
nepovjerenjem, neizvjesnošću i
siromaštvom. U najtežim trenucima molimo Gospodina da nam dade srce koje se
znade ganuti, da nam dade sposobnost suosjećanja. Ne postoji bolje
svjedočanstvo od onoga da budemo blizu onima koji su u duhovnoj ili
materijalnoj potrebi. To je zadatak nas biskupa, svećenika i redovnika da
ljudima očitujemo Božju blizinu, da im pružimo Njegovu ruku koja snaži i
ozdravlja. Naša je briga sjediniti se s bolima i suzama našega naroda; ne
umarati se u otvaranju srca i pružanju ruke svima koji nas trebaju, osobito
onima koji, možda zbog srama, od nas ništa ne traže, a toliko im je potrebno. Ovdje
osobito želim izraziti moje poštovanje sestrama redovnicama za sve ono što
velikodušno čine, a ponajviše za njihovu vjernu i brižnu prisutnost.
Dragi svećenici, redovnici i
redovnice, potičem vas da s radošću nastavljate s vašim pastoralnim služenjem,
čija je plodnost zajamčena vjerom i milošću, ali i svjedočanstvom skromnoga
života, odvojenog od svjetovnih interesa. Molim vas, ne
padajte u napast da postanete jedna vrsta elite, zatvorene
u samu sebe. Velikodušno i jasno svećeničko i redovničko svjedočanstvo primjer
je i poticaj bogoslovima i sjemeništarcima te onima koje Gospodin poziva da mu
služe. Dok stojite uz bok mladima te ih pozivate da podijelite s njima iskustva
vaše molitve i služenja, pomažete im otkriti Kristovu ljubav koja ih poziva da
se odazovu Gospodinovu pozivu. Neka vjernici laici vide u vama onu vjernu i
nesebičnu ljubav koju je Krist ostavio kao oporuku svojim učenicima.
Uputio
bih posebnu riječ i vama, dragi bogoslovi i sjemeništarci. Među tolikim lijepim
svjedočanstvima osoba posvećenoga života u vašoj zemlji, prisjetimo se sluge
Božjega Petra Barbarića. On ujedinjuje rodnu Hercegovinu i Bosnu u kojoj se
posvetio, kao i čitav kler, bilo biskupijski, bilo redovnički. Neka ovaj mladi
svećenički pripravnik krjeposnoga života bude svima velikim primjerom.
Djevica
Marija je uvijek pored nas kao brižna majka. Ona je prva učenica Gospodinova i
primjer života posvećenoga Njemu i braći. Kada se nalazimo u poteškoćama ili
doživimo stanja u kojima osjećamo svu našu nemoć, obratimo se njoj sinovskom
odanošću. Ona nam neprestano poručuje – kao na svadbi u Kani – : “Što god vam
rekne, učinite” (Iv 2,5).
Ona nas uči da slušamo Isusa i slijedimo njegovu Riječ, ali s vjerom! To je
njezina tajna, koju nam želi prenijeti kao majka: vjera, ona izvorna, prava
vjera, kojoj je dovoljna samo jedna trunka da i planine premjesti!
Ovim
vjernim zagovorom možemo s radošću služiti Gospodinu i biti svagdje sijači
nade. Obećavam vam moj spomen u molitvi te od srca blagoslivljam sve vas i vaše
zajednice. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. (kta)
