​Reče Isus svojim učenicima:

»Bit će znaci na suncu,

mjesecu i zvijezdama,

a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ

zbog huke mora i valovlja.

Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja

onoga što prijeti svijetu.

Doista, sile će se nebeske poljuljati.

Tada će ugledati Sina Čovječjega

gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom.

Kad se sve to stane zbivati,

uspravite se i podignite glave

jer se približuje vaše otkupljenje.

Pazite na se da vam srca ne otežaju

u proždrljivosti, pijanstvu

i u životnim brigama

te vas iznenada ne zatekne onaj dan

jer će kao zamka nadoći na sve žitelje

po svoj zemlji.

Stoga budni budite

i u svako doba molite

da uzmognete umaći svemu tomu

što se ima zbiti

i stati pred Sina Čovječjega.«

Lk 21,25-28.34-36

 

Današnje evanđelje nas poziva da budemo budni, da molimo i pazimo da nam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama. I upravo o toj otežalosti naših srca htjela bih nešto napisati oslanjajući se na ono što ovih dana čuh od svojih učenika dok razgovarasmo o došašću.

Na pitanje koji nam blagdan uskoro dolazi, a za koji se pripremamo kroz došašće, djeca bez imalo razmišljanja su glasno odgovorila: “Božić”. A na pitanje tko nam dolazi za Božić, još glasnije su viknula: “Djed Mraz/Božićnjak”. Nisu djeca pogrešno odgovorila jer je očito da im se darovi ispod božićnog bora prezentiraju kao darovi od tog debeljuckastog starca s velikom bijelom bradom. I nije djeci zamjeriti.

Zamjeriti je nama odraslima što smo zaboravili što slavimo za Božić i što im nismo rekli/pokazali da nam za Božić na zemlju dolazi Božji sin. Utjelovljuje se Bog, a mi se za taj dolazak pripremamo znamo već kako. Zamjeriti je uistinu nama odraslima jer mnogo vremena tijekom došašća potratimo na generalna čišćenja svakog zakutka naših životnih prostora, na beskrajne obilaske trgovina kako bi kupili neki progodni dar za naše bližnje, na pripremanje bezbrojnih vrsta suhih kolačića, pa i onih manje suhih kad se primakne 25. prosinac, na promišljanja o blagdanskom meniju i realiziranju svega zamišljenog kako bi blagdanski stol izgledao što svečaniji, obilniji, raznolikiji. A Isus ne treba ništa od toga, pa čak ni naši ukućani. I Isus i oni su puno potrebniji naše ljubavi i otvorenog srca nego li preskupih darova i obilnih jela. Al’ kako to posvijestiti našim obiteljima i samostanskim zajednicama?

Razgovarah s djecom i o tome što mi konkretno možemo učiniti tijekom ovog došašća. I odmah su oni imali mnoštvo ideja. Darovati odjeću, obuću, hranu, novac, školski pribor, igračke. I od svih tih njihovih odgovora, potaknuše me riječi jedne djevojčice na razmišljanje o našem pomaganju i darivanju. Reče ona: “Pa ja bih mogla dati svoju odjeću koja mi se ne sviđa i svoje igračke s kojima se ne igram.” Nije zamjeriti toj učenici drugog razreda što ne bi drugima dala ono najbolje što ima ili voli. Zamjeriti se svima nama što smo takav osjećaj za darivanje i pomaganje mi razvili kod sebe i drugih. Pa tko to od nas daruje neznancima u Caritas ono što je nama lijepo i bitno? Svi smo mi oni farizeji koji dajemo od svojeg suviška, dok su rijetki među nama ona pobožna siromašna starica koja daje sve što ima.

Na početku smo došašća. Pred nama je izvrsna prilika da ove godine nešto promijenimo u našem iščekivanju Isusova rođenja. Na nama je hoćemo li srca i tijelo otežati brigama i proždrljivošću ili ih osloboditi od toga svega kako bi imao se u njemu nastaniti Onaj koji dolazi. Istina, puno je jednostavnije generalno očistiti sve prozore na kući nego li očistiti naše srce od bar jedne mane. Puno je jednostavnije napraviti i francusku salatu nego li ponovno sagraditi most pomirenja s onima koji su nas povrijedili. Ali drugog puta nema ukoliko želimo stati pred Sina Čovječjega na kraju vremena. Stoga, razmisli što ti je činiti!

s. Maja Ivković