Povod službene posjete provincijske predstojnice s. Kate našim sestrama u Rwentobo – Uganda bila je prva obljetnica odlaska naših sestara u misije. Cilj s. Kate bio je vidjeti i susresti sestre, čuti njihova iskustva rada i dijeljenja svakodnevice s ljudima tog mjesta te pokušati konkretizirati apostolsku djelatnost zajednice. U pratnji s. Kati imala sam priliku dva tjedna, od 14. studenoga do 2. prosinca 2019. godine, dijeliti svakodnevnicu sa sestrama misionarkama i upoznati mali dio istočne Afrike.
Moj prvi korak na afričkom tlu bio je na aerodromu u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Moje predrasude o Africi u startu su razbijene. Nevjerojatno! Na šalterima su službenici izrazito ljubazni i neobično tihi u komunikaciji. Ljudi u Ruandi su ekološki osvješteniji od nas ljudi u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Plastika je zabranjena u ovoj državi. Kasnije doznajem da je svaka zadnja subota u mjesecu dan za čišćenje grada. Tada ljudi zajedno skupljaju smeće, čiste ulice, sade drveće, popravljaju ceste. Pitam se je li ovakvo što moguće preslikati u Bosnu i Hercegovinu?
Na izlazu s aerodroma dočekao nas je fra Ivica Perić, dugogodišnji misionar. Za vrijeme vožnje prema samostanu Reda manje braće u Kiwumu, gdje djeluje fra Ivica, divim se ljepoti krajolika, parkova, grada, svemu što vidim. Mojih bezbroj pitanja fra Ivici dok se vozimo, završava fra Ivičinim odgovorom: Časna, svašta pitaš! Pitanja su prestala, ali oduševljenje ljepotom krajolika koji me je podsjećao na moju Bosnu, nije. Iako je dan bio na izmaku, ulice su bile pune ljudi lijepo odjevenih, dobrih automobila i biciklista, ljudi koji u hodu razgovaraju na mobitelu. Ovakav prizor života i živosti ne pamtim kada sam doživjela u Bosni i Hercegovini.
Stigli smo do samostana u Kiwumu. Tiho je u samostanu i oko samostana. Zapažam već od službenika na aerodromu i ovdje u samostanu, da su ovdje ljudi izrazito tihi. Nakon što smo se okrijepile, fra Ivica nam je pokazao sobe gdje ćemo spavati. Soba u kojoj sam spavala namještena je skromno: krevet, stol i stolica.
Na početku novog od Boga darovanog dana odšetala sam sa s. Katom do župne crkve pomoliti se Bogu i zahvaliti za naš sretan put i dolazak. Ova crkva, kao i ostale u koje sam ušla za vrijeme boravka u Africi, jako mi se svidjela zbog jednostavnog i skromnog stila gradnje, kao i samog izgleda. Zaustavila sam se kod groba pokojnog fra Vjeke Ćurića i s poštovanjem promatrala njegovu sliku. Razmišljala sam o životu i smrti ovog mladog fratra. Pitala sam se zašto je umro ovaj mladi čovjek na način na koji je umro? Odgovor sam pronašla u vjeri i uvjerenju da se ništa u našem životu ne događa bez Boga, bez obzira na ishod događanja. Neopisiv je mir u duši koji sam osjetila kao i svetost ovog prostora koji sam doživjela kod groba pokojnog fra Vjeke. Neka pokojni fra Vjeko počiva u miru među ljudima koje je volio i za koje je dao svoj mladi život.
Poslije doručka fra Ivica nam je pokazao centar „Otac Vjeko“. Vidjela sam učionicu za šivanje, učionicu za informatiku, stolarsku radionicu i da ne nabrajam što sam sve vidjela. Sve što sam vidjela, nadilazi mnoge škole u kojima sam radila. Sve je tu na svom mjestu, uredno posloženo. Učenici, koji su bili u učionicama, izrazito su tihi. Nema vike, nema galame. Sve je ovdje u redu i na svom mjestu. Nekako tiho.
Poslije ručka napustili smo župu Kiwumu i krenuli prema Ugandi zahvaljujući fra Ivici. Ugodno sam bila iznenađena svime što promatram za vrijeme vožnje. Nisam zamišljala ovako Afriku. U Africi sve buja od života, ulice su pune ljudi i djece. Prvi put vidim što je sve moguće prevoziti biciklom, a posebno motorom. U Bosni to nije moguće. Mi to ne znamo kao ljudi u Africi. Na njivama tik uz cestu, djeca, a nerijetko i odrasli čuvaju i napasaju koze i krave. Zapažam kako raste posijani kukuruz, krumpir, grah, cikla, mrkva, karfiol, crveni luk, paradajz, paprika. Nailazimo na polja čaja, veliki broj plastenika u kojima rastu samo ruže. Prvi put vidim kako raste ananas. Navedeno povrće i voće ljudi prodaju uz cestu. Na drugom mjestu zapažam ljude koji prave ciglu, velike betonske cijevi i stupove. Prodaje se ovdje uz cestu i stolarija, najviše kreveti i lijepe šarene fotelje, dvosjedi, trosjedi. Ovdje se život odvija na cesti i uz cestu.
Fra Ivica je skrenuo s glavne ceste na makadam i za par minuta stigli smo pred našu sestarsku kuću u Rwentobo. Kuća i okućnica su lijepe. Posjed je ograđen i zaštićen visokim zidom. Zapažam da su ovdje kuće bijelaca sve na isti način zaštićene i ograđene. Dosta je ovakvih kuća uz cestu. Naša kuća je bila posebna. Kapiju su sestre okitile listovima banana i matuka u znak dobrodošlice s. Kati i meni. Dogodio se radostan susret sestara. Osjećala sam se doma jer smo na svome i sa svojima. Nakon svete mise u sestarskoj kapeli, koju je slavio fra Ivica, druženje smo nastavili u zajedništvu kod stola za večerom. Ostale smo dugo u noć razgovarati.
Dva dana nakon našeg dolaska s. Ivka je imala obveza u Kampali, najvećem i glavnom gradu Ugande. Iz iskustva znam da nije dobro da čovjek bude sam pa sam se sestri pridružila na njenom putovanju. Prizori na putu do ovog živahnog grada slični su prizorima koje sam već vidjela i kojima sam se divila. Priroda je i ovdje čudesna. Razlika između Kigalija i Kampale jasna je kao dan. Ovdje plastika nije zabranjena pa je ima posvuda, više nego u našim rijekama. Da se zaključiti da ovdje ne postoji dan u mjesecu kada svi čiste i metu grad. Ovo je veliki centar u kojem možete kupiti sve, baš sve, naravno ako imate novaca. Uz domorodačke četvrti izgrađen je moderni dio grada. Grad je prepun boda boda – motora i kombija koji služe kao taksi.
Za vrijeme našeg boravka u zajednici sestara misionarki bilo je puno susreta. Sestra Kata se susrela sa svakom sestrom pojedinačno te je imala i zajednički susret gdje smo razgovarale o svemu onome što se dogodilo kroz proteklo vrijeme kao i o našim budućim planovima. Sestra Kata, s. Ivka i ja posjetile smo nadbiskupa Mbarare Paula K. Bakyenga. U opuštenom i spontanom razgovoru Nadbiskup je izrazio radost zbog prisutnosti naših sestara u njegovoj nadbiskupiji. Zanimao se za rad i život sestara misionarki. Na koncu susreta Nadbiskup je zahvalio s. Kati na posjeti i zaželio svako dobro i Božji blagoslov našim sestrama misionarkama u daljem radu s ljudima koji su uistinu potrebni pomoći.
Sve sestre zajednice susrele su se s novim župnikom župe sv. Franje Asiškoga u Rushooki i braćom franjevcima. Sestra Kata je upoznala župnika s apostolskim djelovanjem sestra na župi i dogovorila sudjelovanje sestara u školama i župnom pastoralu. Isti dan, poslije susreta sa župnikom, posjetile smo sestre Kćeri Božje ljubavi. U župi Kiwumu, ponovno kod fra Ivice, dogodio se susret sestara misionarki iz triju Provincija (Splitske, Mariborske i Bosansko-hrvatske). Sestre misionarke, s. Mirabilis Višić, s. Mislavom Prkić i s. Françoise Balibuno Ciza, članice su Splitske provincije Presvetog Srca Isusova, a djeluju u DR Kongo.
Sve do sada ovo je bio moj prvi doživljaj Afrike gledan izvana. Moj drugi doživljaj Afrike, pogled iznutra, jedna je sasvim druga priča.
Ljudi po selima žive u kućama koje su zidane od blata, prekrivene slamom ili lošijim limom. Kuće su male jer služe samo kako bi se u njima prespavalo. Kuha se vani, naravno ako se ima što skuhati i ako su uspjeli prikupiti grančica za vatru. Ljudi su siromašni jer nemaju zemlje. Imati samo mali dio zemlje, malu plantažu banana ili matuka, ovdje znači biti bogat. Imati kozu ili kravu znači imati zagarantirano sutra. Po vodu idu i do tri ili četiri kilometra. Djeca od pet godina (vidjela sam i mlađe) idu po vodu, većinom bosa. Nemaju struju, nemaju TV, mobitel. Kada krenu u prvi razred, već su ozbiljni i samostalni. Škole su zidane od blata. Na školama nema ni prozora ni vrata, ali ima puno djece. Ljudi ovdje umiru (tako kažu) mladi jer nemaju novaca za liječenje. Kad se razbole, umru. Dok sam prolazila selom sa s. Ivkom, susrele smo majku s petero djece. Razgovarale smo s njom. Njezin je sin prevodio naš razgovor. Majka je tada podigla suknjicu svoje desetgodišnje kćeri i pokazala kuk koji je otvorena rana već četiri godine. Tražila je pomoć za svoju kćer. Jedno popodne smo sve zajedno otišle posjetiti dotičnu obitelj. Naše su sestre poduzele sve što je potrebno i djevojčica će biti operirana. Bezbrojne su priče naših sestara misionarki s ovakvih ishodom.
Iako i gladna i žedna i bosa, djeca su i nasmijana i vesela i razdragana. Ljudi su otvoreni i susretljivi, vedra oka i nasmijana lica. Rado susreću sestre. Prisutnost sestara u njihovu mjestu za njih je velika čast. Po njihovom uvjerenju bijeli je čovjek bogat materijalno i iz tog uvjerenja nadaju se da će njihovo selo profitirati. Naše sestre misionarke čine puno dobra za djecu i obitelji u župi gdje žive. Vjerujem da će po njihovoj prisutnosti i apostolskom djelovanju puno toga biti bolje.
Rasule su se moje misli i moji doživljaji. Nemoguće ih je sažeti. Možda sam mogla pisati o razorenim obiteljima čiji je uzrok alkoholizam? Možda sam mogla pisati o nasilju nad ženama i djeci? Možda sam mogla pisati o prelijepim i svečanim misnim slavljima ispunjenim prekrasnom skladnom pjesmom i plesom? Možda o crkvi koja je dupkom popunjena ljudima i djecom? Možda sam mogla pisati o neopterećenosti afričkog čovjeka o vremenu? Sve sam ovo mogla! Nisam mogla samo jedno: dovesti puno ovih radosnih ljudi na praznu i napuštenu zemlju u Bosnu, koju nema tko obrađivati.
Jedno je sigurno, afrički čovjek poučio me što je važno u životu i što je sreća. Sreća ne ovisi o materijalnom bogatstvu, već o ljudskoj otvorenosti prema životu. Biti otvoren prema životu znači biti otvoren prema Bogu, a Bog je život! Dugujem zahvalnost fra Ivici, našim sestrama misionarkama i s. Kati jer bez njih ne bih imala doživljaj Afrike. Njima, sebi i svakom čovjeku želim sreću i otvorenost afričkog čovjeka. Na koncu, naše životne sudbine i životi su različiti, ali je ishod života