Došašće je glagolska imenica i nastaje
od glagola doći. Uvriježeno je diljem svijeta i ime advent, dolazi od glagola
advenio u starom latinskom, a znači isto. Riječ došašće označava vrijeme prije
Božića. Ono počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može započeti 27.
studenoga, a najkasnije 3. prosinca. Određuje ga blagdan sv. Andrije Apostola.
Prva nedjelja nakon tog blagdana je 1. nedjelja došašća. To je vrijeme priprave
za Božić. Sastoji se iz dva dijela. Prvi dio traje do 16. prosinca. U tom se
prvom dijelu došašća ljudi skruše, kaju, mole i spremaju za svoj konačni susret
s Bogom, za sudnji dan. Drugi dio započinje 17. prosinca i završava rođenjem
Isusovim, Božićem. U njemu se vjernici pripravljaju za Božji rođendan. Došašćem
započinje nova liturgijska godina u spomenutom vremenu. U istočnoj crkvi nova
liturgijska godina počinje 1. rujnom. Liturgijska boja došašća je ljubičasta.
Došašće ima svoje liturgijske pjesme. Adventski vijenac, koji se kiti u došašću
ima četiri svijeće, za svaku nedjelju po jednu. Stoji na obiteljskom stolu ili
na ulaznim kućnim vratima. U došašću nema velikih vanjskih proslava ni slavlja
vjenčanja. Sv. mise zornice kroz cijelo došašće vjernici rado posjećuju kao
znak osobne pokore i zavjeta.
Povijesni
pregled nastanka došašća
Kršćanstvo
izrasta iz židovskog okrilja. Propovijedanjem apostola, na osobit način
apostola Pavla vrlo se brzo širi po cijelom svijetu, ondašnjem rimskom carstvu.
U tim prvim stoljećima ono poprima svoj oblik utemeljen na Objavi koja je
sadržana u sv. Pismu, te dakako u pozitivnoj tradiciji Crkve. Da sve ostane u
okviru iskrene vjere brinu se crkveni sabori. Mnogi lijepi običaji mjesnih
crkava ili pojedinih naroda koji se spomenutom ne protive Crkva rado prihvaća
kao plemenit ukras onom bitnom što pojedine istine vjere u sebi nose. Tako je i
slavlje došašća počelo u 5. stoljeću. Uvodi ga biskup Perpetuo iz Toursa.
Perpetuo je nasljednik slavnog i svetog sveca mučenika i biskupa sv. Martina
(316.-397.) Uveo je pobožnu pripravu za Božić s blagdanom sv. Martina koja pada
na 11. prosinca. Tu je pripravu bilježila pokora. Došašće je shvaćeno kao
pokorničko vrijeme koje traje četrdeset dana. Svoj uzor ima u korizmi, a
konačni u Isusovom četrdesetodnevnom postu u pustinji. Zapovjeđena je post tri
dana u tjednu od 11. studenoga do Božića. Ovo se vrijeme na početku nije zvalo
došašće već „Četrdesetodnevni post sv. Martina“. Papa Grgur Veliki (590. –
604.), poznat po reorganizaciji crkvenih obreda i pjevanja, sad za razinu
cijele crkve to vrijeme ograničava na četiri tjedna pred Božić što je ostalo do
danas. Ukida stroge oblike suzdržavanja od mesa i mliječnih proizvoda i vremenu
daje sadržaj iščekivanja i radosti. No, i do danas je to vrijeme obilježeno
ljubičastom bojom, bojom pokore, bez velikih vanjskih slavlja. Rimska liturgija
tom vremenu umjesto pokorničkog daje slavljenički i karakter nade. To je
vrijeme radosti i vrijeme pripreme za Božić. Vremenom se negdje izbistrilo, pa
je došašće spoj pokorničkih sadržaja u vremenu radosti i iščekivanja. Drugi vatikanski
sabor u Konstituciji „Sacrosanctum concilium“ o svetoj liturgiji određuje duh
vremena korizme i duh vremena došašća. „Tijekom godine Crkva razvija čitavo
Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i
očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slaveći tako otajstva
otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina,
da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici
mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja.“ (V, 102.)
Korijeni
došašća u Starom zavjetu
Čovjek, Božja
slika i prilika, u slobodi svoje volje, već od svojih praroditelja Adame i Eve
kreće putem grijeha, pa po tom otuđenja i zla. Sam se iz toga
zla ne može spasiti. Ni svijet se sam ne može spasiti. Zato Bog izabra svoga
Sina. No prije njega Bog našim ocima govori po prorocima. U Drugoj knjizi
Samuelovoj po proroku Natanu govori svome slugi Davidu: „Kad se navrše tvoji
dani i legneš uza svoje pređe, ja ću postaviti za tvog nasljednika tvoj
vlastiti izdanak i njegovo ću kraljevanje učvrstiti. On će sagraditi dom mome
imenu, a ja ću učvrstiti njegov kraljevski prijestol zavazda. Njemu
ću ja biti otac, a on će meni biti sinom.“ (7, 12 – 13) Ovo su uistinu prvi
tragovi mesijanizma, obećanja dolaska Spasitelja, iza kojih slijedi dugo
vrijeme iščekivanja. Tako isto prorok Izaija: „Zato će vam, evo, sam Gospodin
dati znamenje: Djevica će začeti i roditi sina; nadjenut će mu ime: Emanuel.“
(7, 14.). I konačno treće proročko navještenje dolaska obećanog Spasitelja kod
proroka Miheja: „Ali ti, Betleheme – Efrato, previše si malen za ubrajanja u
rod Judin, pa ipak će mi iz tebe izaći onaj, koji će biti vladar u Izraelu;
onaj, kome je iskon od vremena vječnih. Zato će ih Gospod napustiti do vremena
porođaja one, koja treba roditi. Tada će se ostatak braće vratiti djeci
Izraelovoj.“(5, 1 – 2)
Navještaj
rođenja Spasiteljeva u Novom zavjetu
Evanđelist
Marko ne piše o Isusovom rođenju ni riječi. On ovako započinje svoje Evanđelje:
„Početak Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Suglasno onome što je
pisano kod proroka Izajije: ‘Evo ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti
pripravi put … pojavi se Ivan Krstitelj u pustinji … i k njemu je dolazila sva
Judeja i svi stanovnici Jeruzalema. On je krstio u rijeci Jordanu … u ono
vrijeme dođe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu … Odmah
poslije toga Duh ga natjera da ide u pustinju … četrdeset dana, i
sotona ga kušaše. Boravio je među divljim životinjama; i anđeli mu služahu …„ (Mk
1, 1 – 13).
Evanđelist
Matej svoje Evanđelje započinje Isusovim rodoslovom: Isusovo ljudsko
podrijetlo
Rodoslovlje
Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova: Abraham rodi Izaka … Matan rodi
Jakova, Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist.
Svega dakle: od Abrahama do Davida četrnaest koljena; od Davida do progonstva u
Babilon četrnaest koljena; od progonstva u Babilon do Krista četrnaest koljena.
Isusovo
rođenje
S rođenjem
Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom. Ali
prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom …
Josip je
odlučio Mariju potajno otpustiti, kako je ne bi izvrgao sramoti. No, anđeo mu
se javio u snu, te je Josip uzima za svoju ženu.
I ona, a da se
nije s njom sastao, rodi sina, komu on nadjenu ime Isus.
Pohod maga
Kad se Isus
rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u
Jeruzelem …
Pitali su
Heroda gdje se rodio novi kralj. On o tome pojma nije imao. Sa svim je
glavarima svećeničkim i narodnim i pismoznancima ispitao knjige starih proroka
koje im rekoše, po riječima proroka, da je to Betlehem. Herod je htio ubiti
novorođenoga kralja, no mudraci su drugim putem nakon poklonstva novorođenom
kralju pobjegli u svoju zemlju.
Bijeg u Egipat
Kad su oni
otišli, anđeo se Gospodnji ukaza Josipu u snu i reče mu: ‘Ustani, uzmi dijete i
njegovu majku pa bježi u Egipat i budi ondje dok ti ne kažem, jer će Herod
tražiti dijete da ga ubije.’“
Učinio je
Josip tako. U Egipta je ostao do Herodove smrti.
Pokolj nevine
dječice
Herod vidjevši
da je izigran od mudraca zapovijedi da se u Egiptu pobiju sva muška djeca do
starosti od dvije godine
Povratak iz
Egipta
Kad umrije
Herod, anđeo se Gospodnji opet u snu javi Josipu i dade mu znak da se vrati u
svoju zemlju, u Galileju u grad Nazaret.
…da bi se
ispunilo što su rekli: ‘Zvat će ga Nazarećenin.’ (Mt 1 i 2)
U Predgovoru Luka se obraća preuzvišenom Teofilu,
da je odlučio, jer su to mnogi već učinili, po redu opisati događaje koji su se
među njima dogodili, „kako su nam ih predali oni koji su od početka bili
očevici i sluge Riječi.
Slijede poglavlja po naslovima: Navještenje
rođenja Mesijina preteče, Navještenje Isusova rođenja, Susret dviju majki,
Hvalospjev Marijin, Hvalospjev Zaharijin.
Isusovo rođenje.
Luka, što rijetko čine Evanđelisti, vijest o Isusovu
rođenju povijesno određuje:
U ono vrijeme iziđe zapovijed cara
zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom. Svi su
išli, svatko u svoj grad, da se upišu. (Lk 2, 1 – 3)
A samo se
rođenje ovako dogodilo:
Tako i Josip,
jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja
bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani
Betlehem, da se upiše. Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi
sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u
gostionici nije bilo mjesta za njih. (Lk 2, 4. – 7.)
I konačno,
evanđelist Ivan svojim proslovom govori o Isusovu rođenju ovako:
U početku
bijaše Riječ, i Riješ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog … i Riječ tijelom
postala i nastanila se među nama … Ivan svjedoči za njega i viče: Evo onoga
koji poslije mene dolazi preda mnom je, jer bijaše prije mene. (Iv 1, 1 – 18.)
…
Temeljem ovih izvješća nastaje svetkovina Božića.
Svetkovina zapada i obitelji, svetkovina kao rođena ugrijati naša srca i duše.
Čestitoj mašti vjernika najvećom je podloga nekoliko riječi iz Lukinog
Evanđelja: i rodi svoga sina, prvorođenca,
te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za
njih. Ove su riječi krvotok sustavu koji je nastao tim događanjem u
Betlehemu. Ivan evanđelist to više nije smio tako otvoreno napisati.
Utekao se metafori, progovorio snagom simbola. Tomu su zasigurno doprinijeli
Neron, Decije i drugi koji su u tim desetljećima organizirali progone kršćana.
No te riječi nisu zamrle. Te male drage riječi o Sinu, svom
Sinu, o pelenicama, o jaslama, te riječi, da u gostionici za njih nije bilo
mjesta. Izvorištem su tolikih nadahnuća. Nadahnuća koja su ulijevala snagu
preživjeti tolike i kao iz priče okolnosti koje je život u godinama poslije sa
sobom nosio.
Adventski vijenac i svijeće
Tradicija adventskog vijenca i svijeća relativno je
mlada. Iako je vijenac antičkog porijekla i znak je pobjede, i svijeća ima
svoju veliku starost, u kombinaciji adventskog vijenca nastaju u prvoj polovici
19. stoljeća u Hamburgu. Prvi se adventski vijenac pojavio 1838. godine u domu
za siromašnu djecu „Das Rauhe Haus“ („Trošna kuća“) koju je 1833. u predgrađu
Hamburga utemeljio teolog, pedagog i evangelički pastor Johann Hinrich Wichern
(1808. – 1881.). Od gradskih je vlasti dobio potporu i neku kuću te je
uredio za sirotu, napuštenu i ostavljenu djecu. Iz njegovog dnevnika saznajemo
o nastanku prvog adventskog vijenca. Da bi svojim štićenicima uljepšao
predbožićne dane, da bi im u srce vratio toplinu roditeljskog doma kojeg nisu
imali. Nakon zajedničke molitve bi svakog dana u došašću u drveni krug kojeg je
sam napravio stavili po jednu svijeću i zapalili je. Na Božić bi gorile četiri
bijele i veće svijeće koje su bilježile adventske nedjelje i devetnaest
crvenih, nešto manjih, za svaki adventski dan. Tu ideju koja mu je došla u
došašću 1838. nastavili su iz godine u godinu ponavljati, a od godine 1851.
njegovi su štićenici počeli vijenac kititi zimzelenim grančicama, a onda su i
cijeli vijenac pravili od tih grana. Taj se običaj proširio u evangelističkim
obiteljima po Njemačkoj, a za kratko po cijelom svijetu. S vremenom su se u vjenčić
stavljale samo četiri svijeće i palile se po redu kako je dolazila pojedina
nedjelja došašća. Vijenac bi se ispleo tako da mu se ne vidi početak i kraj –
beskonačnost, vječnost; bor i božikovina – besmrtnost; lovor – pobjeda; cedar –
snaga i izlječenje od svih bolesti; od lišća je božikovine prema nekim
vjerovanjima bila spletena Isusova kruna koju su mu nabili na glavu, a u
vijenac se stavljao i ružmarin koji je prema legendi čuvao sv. Obitelj na
bijegu u Egipat. I konačno, vijenac čine krug i svjetlo, znakovi savršenstva i
života. Za četiri svijeće ima više tumačenja: stvaranje, utjelovljenje,
otkupljenje i svršetak; svijeće su crvene i bijele i govore o Isusovoj muci i
pobjedi; ili su tri ljubičaste kao znak pokore i obraćenja i četvrta ružičasta,
znak radosti da se Isus rodio; opet je prema drugoj tradiciji prva prorokova,
druga betlehemska, treća pastirska i četvrta anđeoska.
Liturgija
došašća i blagdani u došašću
Misna su
čitanja vezana uz proroke, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Proroci
su najavili i čekali Isusov dolazak, Ivan Krstitelj je sve proročke riječi i
nadanja stoljeća sažeo u onaj svoj kažiprst na Jordanu kad Isusa, kao zadnji u
nizu proroka i na razdjelnici staroga i novoga zavjeta, pokazuje svima: Evo
Jaganjca Božjega! Blažena je Djevica Marija primjer svakom vjerniku kako se
čeka Gospodina, kako Ga se prima. Stoga i jest u srcu došašća Marijin blagdan
Bezgrešnog začeća. Misna je liturgija uistinu bogata i svaki dan
došašća ima svoj misni obrazac, na osobit način oni dani od 17. do 23.
prosinca. Nedjeljna su čitanja pomno izabrana: 1. nedjelja – budno iščekivanja
Gospodinova drugog dolaska; 2. nedjelja – jer je Kraljevstvo nebesko tu i
blizu, treba mu pripraviti put do srca duše, vremena i prostora; 3. nedjelja –
Mesija će doći, tu je nadomak nas; 4. nedjelja – Mesija je došao, opisuje se
njegov dolazak.
Liturgijska je
boja ljubičasta, osim treće nedjelje koja ima ružičastu boju radosti i zove se
„Dominica ‘Gaudete’“ – Radosna nedjelja zbog Isusova dolaska. Ta je nedjelja, nedjelja Caritasa.
Radost susreta s Isusom doživjet ćemo samo ako smo mu ovdje na zemlji dali koru
kruha, čašu vode, ako smo ga odjenuli, obuli, posjetili u bolnici ili tamnici.
Uz Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. 12.)
u došašću su još i ovi blagdani i svetkovine:
– 4. 12. Sv. Barbara djevica i mučenica (+
njezin se dan negdje sije i pšenica pred Božić. Ima i
tradicija da se na njezin dan u vazu s vodom stavi grana trešnje koja za Božić
procvjeta;
– 6. 12. Sv.
Nikola biskup – Patara između 255. i 270. – Myra, Turska, oko 346. –
radost sve djece svijeta. Taj dobri biskup sva ova stoljeća dolazi i dariva
dobre, a Krampus ga prati sa šibom za one koji se trebaju popraviti;
– 13. 12. Sv. Lucija (284. – 303.) rođena u Sirakuzi,
zbog svoje je vjere podnijela mučeništvo 303. godine – na njen se dan diljem
svijeta sije pšenica koja će do Božića izrasti. Hrvati katolici u tu pšenicu
stavljaju tri svijeće: crvenu, bijelu i plavu, pšenicu vežu hrvatskom
trobojnicom, a između svijeća u pšenicu stave jabuku. Te se svijeće u pšenici
pale na božićnom ručku uz molitvu, a nakon ručka se moli tri puta apostolsko
vjerovanje i svijeće gasi domaćin kriškom kruha umočenom u vino uz riječi:
Svijećo, mi tebe kruhom i vinom, a ti nas blagoslovom i mirom!
– 21. 12. (prema tradicionalnom kalendaru) Sv. Toma
apostol – Toma Nevjerni, Toma Sumnjivac, više nije na ovaj dan, već 3. srpnja.
Na taj dan, najkraći u cijeloj godini, se na ognjištu peku okrugli kruhovi na
koje se utiskuju križevi, božićni ornamenti, a u stara vremena su postojali i
božićni lopari s urezanim božićnim riječima i čestitkama na koje su domaćice
stavljale umiješeno tijesto za kruh na kom bi nakon pečenja ostale riječi
božićnih želja. Taj bi kruh ostao do Božića. Taj se dan pere posteljina, čiste
kuće, unose drva u kuću za vatru i da se čeljad ogrije.
– 24. 12. Badnjak – najljepši dan došašća. Dan u
kojem se iščekivanje popelo svom vrhuncu. Badnjak žudi za hladnoćom, snijegom
kako bi ih zagrijao svojom radošću uz obiteljsko ognjište. Sa sutonom čeljad
ulazi u kuće, pjevaju se pjesme, molitve se čuju iz svake obitelji. Unose se
badnjaci. Riječ ovome danu dolazi od bdjeti, ili badati (vatru na ognjištu), a
i po hrastovom oblom drveću koje bi se usjeklo u šumi, a na njima bi se urezao
križ. Badnjaci bi se u noći bdijenja pred Isusovo rođenje unosili u kuću. To bi
činili domaćini, a mogu i drugi članovi obitelji, uz riječi: Hvaljen Isus i
Marija! Na dobro vam došla badnja večer i Isusovo rođenje.
Ponovilo se tri puta. Za svaki badnjak. U ime Presvetoga Trojstva. A sva bi
čeljad uglas odgovorila: Uvijek bio hvaljen. I s tobom Bog dao zajedno!
Domaćica bi čeljad posipala pšenicom, darivala orasima, suhim voćem, škropila
blagoslovljenom vodom. Svi su čekali znak da se krene na ponoćku. Budan se te
noći čekao trenutak Isusova rođenja.
Svete mise
zornice
Svaki se dan u
vrijeme došašća slavi u zoru sv. misa ranije nego inače u župnoj zajednici. One
su izraz budnosti vjernika, izraz su pokore – odričemo se kroz cijelo došašća
najslađeg sna u zoru i darujemo ga Isusu koji se ima roditi. One su
pune čari i topline. Vjernici su na njima i te kako sretni. Kao da su Isusu u
tim sv. misama najbliže. Posjećuju ih cijelo došašće i pri tom zasigurno svatko
ima svoj zavjet. Krasno je vidjeti cijele obitelji na zornici. Na zornicama se
pjevaju liturgijske pjesme došašća: Padaj s neba, Poslan bi anđel Gabrijel,
Visom leteć ptice male …
Mise zornice
imaju svoju tradiciju još tamo od srednjeg vijeka. I na Božić je prva sv. misa
Zornica – božićna zornica.
Hrvatski pučki
običaji u došašću
– 2. Nedjelja
došašća, Djetinjci. Običaj da djeca zorom te nedjelje darovima obdaruju svoje
djedove i bake, svoje roditelje. Nije kao običaj raširen u svim krajevima;
– 3. Nedjelja
došašća, Materice. Na tu se nedjelju rano u jutro vežu ruke i noge majkama,
bakama, ženama, sestrama, i one su za to morale dati otkupninu – „cinu“. To su
bili domaći kolači, suho voće nanizano u grotulje (vijenac s osušenim kriškama
jabuka, krušaka, marelica i drugog voća).
– 4. Nedjelja
došašća, Očići. Ranom su zorom vezani dok još spavaju očevi, djedovi, muževi,
braća te su se sada oni imali otkupiti „ciniti“ s istim darovima kao i na
Materice.
Svi ovi
liturgijski, crkveni i pučki sadržaji vremenu došašća daju samo jednu poruku:
Budni budite, Gospodin je blizu! Ne smijete prespavati, prečuti, ne
biti zainteresirani za Njegov dolazak. On je tu. Čim zakuca, odmah mu
otvorite vrata svoje obitelji, srca i duše. (fra Ante
Marić)
