Isus uzlazi na goru s trojicom
učenika. Mnoštvo je scena koje će se izmjeniti u ovom kratkom ulomku.

Molitva čini čudo. Događaju se
vidljive promjene, nutarnje i izvanjske. Lice i odjeća. Mijenjaju svoj izgled. Isus
u društvu tri čovjeka s „ ove strane“ i dva čovjeka s „ one strane“. Petar,
Ivan i Jakov te Mojsije i Ilija. Božja potreba za čovjekovom blizinom.

 

Nešto se važno ima dogoditi uskoro.
Isus je i čovjek. Kao čovjek ima potrebu razgovarati o najvažnijim trenucima
svoga života – o Izlasku. Razgovara s dva čovjeka. Ne s anđelima. S dva čovjeka
koji su prošli svoje IZLASKE, svoje otrpjeli te ušli u SLAVU, s Mojsijem i
Ilijom.

 

Potrebno je izići iz sebe. Nije
lako. Prezhtjevno je.  I dok je
onostranost usmjerena na božanski promisao, Božje planove, zemni čovjek tone u
san. San kojeg ne zanima ni ispunjenje, ni Izlazak, ni sjaj, ni slava…Pospanost
je jača. Umor svladava. Potrebno se probuditi. Vidjeti. Progledati.

 

Nije svako buđenje progledanje. Petar
ne zna što govori. Možda i zna.

Zna što bi bilo za njega i ostale
dobro. Zna da ne bi htio izići, sići. Osjeća se sigurno, zaštićeno. U blizini
je slave Božje. Nije svjestan koliko je ona zahtjevna, dosljedna, moćna. Često
straši i zasjenjuje.

 

Otac ima posljednju riječ. Riječ
potvrde, priznanja, izabranja. Ima autoritet. Poziva sve na poslušnost Sinu,
Izabraniku, Miljeniku duše njegove. Onomu koji osta sam kad se slava povuče. Sam
u patnji, sam u boli. Sam u Izlasku što se doskora ima ispuniti u Jeruzalemu. Svaki
čovjek zanijemi pred dubinom neshvatljive Božje ljubavi. Ljubavi objavljenje i
darovane u Isusu kristu.

 

Poput trojice apostola često smo
uspavani, prestrašeni, tražimo privilegije, biramo nijemost kad je potrebno
svjedočenje, plašimo se vlastite sjene. A Isus silazi kako bi bio uzvišen za
svagda. Naše je poslušati Očev glas. Poslušati Izabranika, Isusa, Sina Božjega.

 

 s. Mira Bliznac