Nek` mi nauk daždi poput kiše, kao rosa riječ nek` moja
pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj! (Pnz
32, 2) Ove svetopisamske riječi obistinile su se na susretu hrvatske katoličke
mladeži u Dubrovniku 26. i 27. travnja 2014. g. na kojem smo sudjelovale mi
dvije sestre juniorke i neke koje su netom iz juniorata izašle. Znakovito je
bilo upravo to da smo pod geslom ‘na
slobodu pozvani’ mogli izabrati hoćemo li se onako pokisli i mokri skloniti
negdje na toplo i izabrati svoju udobnost ili ćemo zanemariti na trenutak sebe
i okrenuti se Kristu. Tu se najjače pokazala spremnost 35 tisuća mladih Hrvata katolika
da bez obzira na sve poteškoće koje ih zateknu na životnom putu ne gube vjeru u
Boga, koji sve uvijek izvodi na dobro. I kako stara poslovica kaže da poslije
kiše uvijek dolazi sunce, tako je i nas nakon svete pričesti napokon obasjalo
sunce u zalasku, a istovremeno i naše duše ono Sunce koje nema zalaza. Drago mi
je bilo vidjeti toliku raspoloženost mladih za pjesmu kojom su proslavljali
Boga, za molitvu i sabranost kod najsvetijih trenutaka misnog slavlja i za
velikodušnost prema onima koji nisu imali nikakvu zaštitu protiv kiše. Biskup
Mate Uzinić, koji je već odavno pokupio velike simpatije mladih u Hrvatskoj i
ovoga nas puta nije ostavio ravnodušnima. Potrudio se da po prvi put dosad
provede anketu u kojoj su mladi anonimno mogli odgovoriti o razlogu svoga
dolaska u Dubrovnik. Iznenadilo nas je da je samo 6% mladih odgovorilo da u
Dubrovnik ne dolazi zbog Boga, no žalosno je da velika većina anketiranih misli
da su mnogi došli zbog zabave i izleta u Dubrovnik. Tu nas je biskup Uzinić
potaknuo da preispitamo svoje povjerenje u druge, da promijenimo svoje
mišljenje o drugima, da naše mlade koji skrenu s puta vjere ne osuđujemo, nego
štoviše, da im pomognemo da se vrate. Također nas je potaknuo da Krista nosimo
u sve naše planove, sve ono čime se bavimo ili ćemo se baviti, da se ne bojimo
protkati vjerom i ljubavlju naš studij, posao, našu kulturu i naše obitelji. I
kao što je cjelodnevna kiša natopila dubrovačko tlo, tako su i riječi biskupove
propovijedi natopile naše duše. Nakon misnog slavlja biskupija je organizirala
program u Starom gradu na Stradunu gdje su nastupile mnoge katoličke glazbene
grupe. Mnogi mladi su prenoćište našli u dubrovačkim obiteljima, a i nama koji
smo prespavali u športskim dvoranama ili školama pružen je adekvatan odmor.
pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj! (Pnz
32, 2) Ove svetopisamske riječi obistinile su se na susretu hrvatske katoličke
mladeži u Dubrovniku 26. i 27. travnja 2014. g. na kojem smo sudjelovale mi
dvije sestre juniorke i neke koje su netom iz juniorata izašle. Znakovito je
bilo upravo to da smo pod geslom ‘na
slobodu pozvani’ mogli izabrati hoćemo li se onako pokisli i mokri skloniti
negdje na toplo i izabrati svoju udobnost ili ćemo zanemariti na trenutak sebe
i okrenuti se Kristu. Tu se najjače pokazala spremnost 35 tisuća mladih Hrvata katolika
da bez obzira na sve poteškoće koje ih zateknu na životnom putu ne gube vjeru u
Boga, koji sve uvijek izvodi na dobro. I kako stara poslovica kaže da poslije
kiše uvijek dolazi sunce, tako je i nas nakon svete pričesti napokon obasjalo
sunce u zalasku, a istovremeno i naše duše ono Sunce koje nema zalaza. Drago mi
je bilo vidjeti toliku raspoloženost mladih za pjesmu kojom su proslavljali
Boga, za molitvu i sabranost kod najsvetijih trenutaka misnog slavlja i za
velikodušnost prema onima koji nisu imali nikakvu zaštitu protiv kiše. Biskup
Mate Uzinić, koji je već odavno pokupio velike simpatije mladih u Hrvatskoj i
ovoga nas puta nije ostavio ravnodušnima. Potrudio se da po prvi put dosad
provede anketu u kojoj su mladi anonimno mogli odgovoriti o razlogu svoga
dolaska u Dubrovnik. Iznenadilo nas je da je samo 6% mladih odgovorilo da u
Dubrovnik ne dolazi zbog Boga, no žalosno je da velika većina anketiranih misli
da su mnogi došli zbog zabave i izleta u Dubrovnik. Tu nas je biskup Uzinić
potaknuo da preispitamo svoje povjerenje u druge, da promijenimo svoje
mišljenje o drugima, da naše mlade koji skrenu s puta vjere ne osuđujemo, nego
štoviše, da im pomognemo da se vrate. Također nas je potaknuo da Krista nosimo
u sve naše planove, sve ono čime se bavimo ili ćemo se baviti, da se ne bojimo
protkati vjerom i ljubavlju naš studij, posao, našu kulturu i naše obitelji. I
kao što je cjelodnevna kiša natopila dubrovačko tlo, tako su i riječi biskupove
propovijedi natopile naše duše. Nakon misnog slavlja biskupija je organizirala
program u Starom gradu na Stradunu gdje su nastupile mnoge katoličke glazbene
grupe. Mnogi mladi su prenoćište našli u dubrovačkim obiteljima, a i nama koji
smo prespavali u športskim dvoranama ili školama pružen je adekvatan odmor.
Sa ovog susreta ponijela sam bogato iskustvo radosti,
zajedničkog druženja i molitve sa mladima koje sam vidjela prvi put. Drago mi
je da nas Bog i na ovaj način povezuje u jednu veliku obitelj i uvijek nam
iznova poručuje da je On Otac koji neizmjerno ljubi svoju djecu, oslobađa nas
svih naših strahova i grijeha i poziva da se međusobno ljubimo ljubavlju kojom
je On nas uzljubio.
Zahvalna svima koji su nam omogućili još jedno ovakvo
iskustvo, svima koji nas potiču da se hranimo dobrim sadržajima, mogu još samo
reći:
Vidimo se na sljedećem susretu u Vukovaru 2017. g.
s. Marina Jurišić
