Jeste li ikad obratili pozornost na to kako počinju evanđelja? Matej započinje ovim riječima: “Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, Sina Abrahamova” (Mt 1,1), Marko: “Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega (Mk 1,1), a Ivan pak “U početku bijaše Riječ” (Iv 1,1). Svima je u prvom planu Isus kojeg različito definiraju. A Luka? Luka se totalno razlikuje od ove trojice i započinje ovako:  “Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.” (Lk 1,1-4).

Iako nam se na prvi pogled može činiti čudan ovakav početak ili pak i suvišan, ova četiri retka su neprocjenjivo blago jer nam govore kako su uopće nastala evanđelja i zašto. Prvi kršćani nisu imali evanđelje u pisanom obliku kao mi danas, što je i logično. Oni su imali uza se živog Isusa, slušali su njegove riječi i promatrali njegova djela. I ono što im je bilo najbitnije to su zapamtili.

Nakon Isusove smrti apostoli, učenici i drugi očevici su propovijedali o njemu kako bi druge ljude priveli k vjeri u čemu su bili vrlo uspješni. Neki su to činili unutar granica izraelskog naroda, a neki su krenuli po cijelom Rimskom carstvu zbog čega su morali prilagoditi poruku novom slušateljstvu (poganima), ali i koristiti jezik koji su tada svi razumjeli (grčki).

“Problem” se pojavio kad su apostoli i očevici počeli umirati, a Isusov ponovni dolazak se još nije nazirao. Pa da ne bi tako važna poruka o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću pala u zaborav sa smrću izravnih svjedoka, započinju se po prvi put zapisivati događaji iz njegovog života. Ono što se usmeno propovijedalo o Isusu, sad se nastojalo i zapisati. I budući da se propovijedalo na sve strane, nije ni čudno što su onda mnogi poduzeli sastaviti izvješće o tim događajima (usp. Lk 1,1).

I sad dolazimo do Luke (sve rečeno za njega vrijedi i za ostale evanđeliste!). On ima pred sobom mnoga izvješća o Isusu i nakon što ih je sve pomno ispitao, odlučio je, koristeći se svim tim materijalima, napisati svoje evanđelje. On pri tom pisanju ima na pameti svoje čitatelje kojima to piše i stoga raspoređuje taj materijal u skladu sa duhovnim potrebama te svoje zajednice. Svaki evanđelist je imao svoju zajednicu za koju je pisao i to nam objašnjava zašto su neke stvari različite među evanđeljima. Matej npr. puno inzistira na židovskim predajama i tradicijama jer piše za kršćane koji potječu iz židovstva, dok Luka piše za pogane i njegov stil je potpuno drugačiji i ne zamara se tim pitanjima. Ono što je pak svim evanđelistima bio cilj jest utvrditi u vjeri svoje čitatelje, a ne donijeti točan životopis o Isusu.

Luka ovo svoje evanđelje upućuje “vrlom Teofilu” kako bi mu pokazao da sve ono što su ga poučili o Isusu nije neka bajka nego pouzdano svjedočanstvo ljudi koji su živjeli u Isusovo vrijeme. Teofil, dakle, nije poznavao Isusa direktno nego samo preko onoga što su mu drugi o njemu rekli. I mi smo, zapravo, poput Teofila koji smo o Isusu čuli zahvaljujući bogatoj tradiciji naše vjere i evanđeljima koja su se kroz stoljeća prepisivala i sačuvala da bi došla do nas. Na nama je red da ne zaustavimo taj proces, taj dugi niz stoljeća prenošenja svjedočanstva o Isusu. Činimo li to? Čitamo li Sveto Pismo? Osluškujemo li Božju Riječ?

I za kraj! Teofil znači na grčkom “ljubljen od Boga” ili “onaj koji ljubi Boga”. Neka nama, koji smo također “ljubljeni od Boga” Božja riječ pomogne postati “onima koji Boga ljubimo”.

s. Maja Ivković