U nedjelju 15. rujna 2024. godine, naša novakinja Ivana Džeko, nakon godine dana provedene u novicijatu u zajednici u Bijelom Polju (Provincija Sv. Obitelji, Mostar) položila je prve redovničke zavjete i obukla redovničko odijelo. Pred nazočnim sestrama i u ruke provincijske predstojnice s. Željke Dramac s vjerom i čvrstom voljom obećala je Bogu Ocu, svetom i svemogućem, da će živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Ovoj se redovničkoj obitelji predala cijelim srcem kako bi mogla po primjeru Blažene Djevice Marije, zagovorom našeg svetog oca Franje i uz pomoć sestara postići savršenu ljubav služeći Bogu, Crkvi i ljudima.
Svečano euharistijsko slavlje u kapeli Prečistog Srca Marijina, u provincijalnoj kući na Bjelavama u Sarajevu uz sudjelovanje obitelji, rodbine i prijatelja s. Ivane, sestara Mostarske i naše Provincije, među kojima je bila i naša misionarka iz Ugande s. Ivka Lučić, predslavio fra Josip Jozić, dekan i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Koncelebrirao je fra Ivan Šarčević, profesora na istoj Teologiji.
U svojoj propovijedi, osvrćući se na evanđelje 24. nedjelje kroz godinu (Mk 8, 27-35) fra Josip je naglasio tri suprotnosti koje su prisutne u toj Riječi: pitanje – šutnja, Isusov govor – Petrovo odvajanje Isusa od zajednice i kontrast u Isusovim riječima. U trenutcima kada Isus pita: „Što govore ljudi, tko sam ja?“, svi odgovaraju na to pitanje. No, kada ih Isus osobno upita, odjedanput nastaje šutnja. Upravo u tom trenutku Isus naglašava važnost osobnog odgovora unutar zajednice. Ono što Isus traži od učenika jest zapravo taj teški, osobni stav, koji je popraćen vjerom unutar zajednice. Spominjući drugi kontrast, naglašava se važnost otvorenosti, a da bi čovjek mogao biti otvoren, potrebno se ponekad i pred Bogom i pred ljudima priznati „malenim“. I na koncu, kontrast u Isusovim riječima: Mesija (spasitelj) i onaj koji pati (sluga Božji) – spasenje ne ide bez toga što se zove patnja. Svoj govor, fra Josip je zaključio čestitkom s. Ivani i porukom kako je važno da u zajednici ima svoj stav, da bude otvorena i da se ne brine zbog određenih paradoksa u životu.
Nakon homilije s. Ivana je je u ruke provincijske predstojnice s. Željke Dramac, pred prisutnom zajednicom sestara, rodbine i prijatelja, položila zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Uslijedilo je stavljanje koprene i primanje Pravila trećeg samostanskog reda svetog Franje Asiškog i Konstitucija Družbe.
Nakon svete Mise, slavlje smo nastavili u dvorani uz zajednički objed i pjesmu, tijekom kojeg je svoju čestitku s. Ivani uputila s. Željka Dramac, provincijska predstojnica. Poželjela joj je da se ne brine zbog poteškoća koje u današnjem vremenu živimo u svijetu, u našim zajednicama i obiteljima, podsjećajući je na primjer sv. Franje Asiškog. Kad je sv. Franjo jednom prilikom, primijetio i čuo da neka braća daju loš primjer u Redu te da se braća udaljavaju, u svom se srcu ražalostio. U molitvi je rekao: »Tebi, Gospodine, preporučujem obitelj koju si mi dao«. I bi mu u Duhu rečeno od Gospodina: »Reci mi zašto se tako žalostiš kad braća ne idu putem koji sam tebi pokazao i kad neki brat iziđe iz Reda i? Reci mi, tko je zasadio Red braće? Tko čini da se čovjek obrati da bi u njemu vršio pokoru? Tko daje snagu da se u njemu ustraje? Zar to nisam ja?« (Franjevački izvori, Životopisi sv. Franje, str. 1098)
Poželjela je s. Ivani da, poput sv. Franje, ima pouzdanja u Boga, da i u radosnim i u teškim trenutcima ima na umu da je Bog onaj koji ju je pozvao i da je uz nju i kad je zabrinuta i kad trpi. On nam daje snagu da ustrajemo na njegovu putu, u ovoj našoj obitelji koju mu i danas zajedno s tobom, s. Ivana, preporučujemo, kazala je s. Željka.
Uz zahvalu propovjedniku fra Josipu na riječima poticaja, zahvalila je što su nam se pridružili u slavlju i župniku naše katedralne župe mons. Ivi Tomaševiću, franjevcima s Bistrika, fra Ivanu Šarčeviću, fra Miri Jelečeviću i fra Šimi Ivelju kao i sestrama Mostarske provincije u kojoj je s. Ivana provela godinu novicijata, na čelu sa s. Anom Marić, kućnom predstojnicom u Bijelom Polju. Zahvalila je također i sestrama odgojiteljicama, s. Ani Antolović i s. Marijani Selak koje su s. Ivanu pratile na njezinu putu do polaganja prvih redovničkih zavjeta, njezinim roditeljima Niki i Mili i cijeloj obitelji, te svima koji su je podupirali na njezinom putu.
Svoju zahvalni govor sa svima prisutnima podijelila je i s. Ivana: „Svima vam srdačno hvala i preporučujem se u vaše molitve kako bih ustrajala u svemu što sam danas zavjetovala i bila po Božjoj volji, da nikad ne zaboravim za Koga vrijedi živjeti i umrijeti.“
Našoj s. Ivani još jednom čestitamo i želimo da hrabro i ustrajno korača putem na koji se odvažila i da u svom srcu svakog dana budi misao: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“ (Gal 2, 20).
s. Suzana Benković
