Da se u Starom zavjetu birala “miss bijede i siromaštva”, prvo mjesto bi zasigurno osvojila žena udovica iz Sarfate sidonske. Već samo to što je žena stavlja je u podređeni položaj u tadašnjem patrijarhalnom društvu. Ona je, nadalje, udovica koja je s gubitkom muža izgubila, ne samo ljubljenu osobu, nego i pravnu zaštitu te onoga tko bi joj osiguravao hranu i odjeću. Živi u vremenu kad se preživljava zahvaljujući poljoprivredi, a ona nema muža koji bi obavljao teške poslove u polju te zapada u siromaštvo. A i da ima muža, suša vlada već tri i pol godine i nema usjeva. Kad joj dolazi prorok Ilija ona ima u kući pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču. Živi u Sarfati sidonskoj, jednom poganskom mjestu gdje se častio Baal. I u vjerskom aspektu se nazire bijeda i neuspjeh jer vjeruje u lažnog boga. Naime, Baal se smatrao bogom kiše i plodnosti, a zemlja već godinama suha i besplodna.
I baš takvoj jednoj ženi Bog šalje Iliju da ga hrani za vrijeme gladi. Nije to bio izazov samo za nju, nego i za Iliju koji nije znao što ga čeka. Zamislite što je Ilija mogao pomisliti kad je zatražio od žene malo vode i kruha, a ona mu odgovorila: “Živoga mi Jahve, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i da umremo.” (1Kr 17,12). Dolazi k ženi da kod nje preživi glad, a ona je spremna za smrt. Ilija je uistinu stavljen na veliku kušnju vjere!
Što je presudilo u razrješavanju ove situacije? Riječ i vjera. Povjerenje u riječ drugoga. Ilija vjeruje Bogu da će mu udovica (!) providjeti i polazi na put. I iako se sad vlastitim očima uvjerio u ženinu bijedu, on i dalje vjeruje u Božje obećanje i kaže joj: “Ništa se ne boj. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.’” (1Kr 17,13-14). Žena pak vjeruje Ilijinim riječima, a rezultat njenog povjerenja bijaše: “i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin” (1Kr 17,15).
Možda se pitamo: Zašto Isus spominje u današnjem evanđelju Iliju i ovu udovicu? Isus u svojem kraju, u židovskoj sinagogi, naviješta Radosnu vijest koja ima moć mijenjati i spašavati živote, a ljudi traže najprije čudo kao potvrdu pa će mu tek onda vjerovati. Zato im dozivlje u pamet proroka Iliju i ovu pogansku udovicu koji su povjerovali najprije Božjoj riječi, a onda je iz te vjere proisteklo čudo.
Kako je velika vjera ovih siromaha, ali i povjerenje koje iskazuju jedno drugome. Prorok Ilija svojom vjerom u Gospodina preobražava vjeru i život ove žene koja je uvjerena da priprema zadnji obrok prije smrti, a zapravo je bio prvi u nizu. Božja riječ je kadra i u našim životima započinjati nove stvari tamo gdje smo mi pokopali i zadnji tračak nade. Osluškujemo li tu riječ i vjerujemo li joj?
tekst: s. Maja Ivković
fotografija: s. Monika Džepina
