Suvremeni čovjek,
suvremeni svijet, više no ikad prije, zahvaćen je geslom Olimpijade citius, altius, fortius (brže, više, jače). Ova
zahvaćenost rezultira, više ili manje, nezadovoljstvom, površnim doživljajima i
neispunjenošću. Osobito se ovo primijeti kada su predblagdanske ili kako
markenting „viče“ predprazničke kupovine. Kao ludi srljamo za ponudama trgovina
i bez gotovo imalo promišljanja, hvatamo se polica gdje je sve „kobajagi“ u
pola sniženo. Tim „mamcem“, trgovac ima dobru korist od naivnih kupaca, a Božić
ostaje bez temeljnih kršćanskih vrijednosti. Promatrajući, imam dojam da se
slavlje Božića, tog milosnog događaja i zahvata kojeg je Bog učinio da bi
čovjeka spasio od tame i donio mu Svjetlo, pretvorilo u prodavanje i kupovanje,
te da svi mi u određenoj mjeri postajemo „žrtve“ marketinški upakiranih „super
poklona“, koji nemaju nikakve veze s blagdanskim misterijima. Prodaja i
kupovina provodi se još i pod geslom „Vrijeme
darivanja“. Na ovakav način, mediji suptilno sugeriraju da se ide u kupovinu,
navodno ne radi kupovine, nego radi darivanja bližnjih. Tako imamo
konzumerističku kulturu koja čovjeka depersonalizira.
On više nema vremena za slušanje, razgovor, odmor…
Slušanje je postalo zaraženo inflacijom riječi, brzim i
nejasnim govorima, površnim i plitkim mislima, bučnim i glasnim tonovima.
Postavlja se pitanje ostaje li, lijepa
riječ i odmjeren govor, zdrava i duboka misao, lijep i artikuliran ton,
negdje u prikrajku? Je li kultura
slušanja toliko zaražena da ju se više ne može spasiti i da joj samim time
prijeti zaborav ili je posrijedi samo prolazna zaraza koja je oslabila kulturu
slušanja, ali od koje se može izliječiti i oporaviti? (D.B.)
Razgovor biva
opterećen potrebom dokazivanja i pokazivanja da smo mi netko i nešto. Sveden na
površnost, neozbiljnost i monolog, negiramo prisutnost drugoga. Dobiva se dojam
da je drugi „ništa“. Tome uvelike
dopridonosi sve učestalija uporaba mobilnog uređaja, koji postaje glavni
motreni „lik“, pa čak i u razgovorima
u četiri oka. Činjenica, da s osobama s kojima sjedimo za stolom, uz pomoć
mobilnog uređaja, „razgovaramo“ bez tona, najviše žalosti, ali i govori o
(ne)umijeću i (ne)kvaliteti komuniciranja i slušanja.
Blagdan Božića uspostavlja
nove međuljudske odnose. Drama noći u Belehemu, rođenje Spasitelja na margini
života, tegoba i bol života, siromaštvo i križ već od jasala, stavlja nas pred izazovno i ne baš jednostavno
pitanje našeg
odnosa prema ostavljenima, osamljenima, siromašnima, diskriminiranima kojih ima
posvuda u svijetu, ali i u našem okruženju politički, socijalno i
egzistencijalno ugroženih ljudi. Božić, obzirom na ovu činjenicu, ne
možemo i ne smijemo svesti samo na darivanje, poklone, folklore, koji prate sam
blagdan. Isus Krist, božanski Logos, Riječ koja bijaše u početku i Riječ koja
bijaše u Boga i Riječ koja bijaše Bog, odmračuje nam prostore i postavlja nove
paradigme, koje, priznat ćemo, često su daleko od onih naših. Apel koji Ivan donosi u svom Prologu, ima za cilj „uvjeriti“
čovjeka, kako bez milosti i istine koja nasta po Isusu iz Nazareta, Kristu,
Božić ostaje samo izvanjska manifestacija, bez dubljeg značenja.
Vječna Riječ, odgaja
nas za nadu, koja skutrena u dubini bića, neprestano čezne za Svjetlom koje prosvjetljuje svakog čovjeka –
Svjetlom istinskim. To Svjetlo koje
dođe na svijet, bijaše u svijetu i po kojem svijet posta želi čovjeka senzibilizirati za tajnu Boga, ali i za
tajnu čovjeka uopće, njegovo dostojanstvo, neovisno o nacionalnim,
vjerskim, svjetonazorskim ili orijentacijskim pripadnostima. Ukoliko blagdan učovječenja
ne donese promjenu, pa makar i onu najmanju u mojem shvaćanju, životu i
praksi, ostaje zaključiti da zapravo ostajem u nekakvom „ćorsokaku“ i mislima „nek je
prošla i ova hajka oko blagdana“.
Dano
nam je zagrliti Riječ u svoj njezinoj
nježnosti i zahtjevnosti. Ta Riječ predlaže da mijenjam sebe, a ne drugoga,
kojemu često prigovaram i bez puno truda nađem kojekakve „trice“, na koje se
sablažnjavam i osobu neprestano gušim svojim moraliziranjem. Poprilično
zbunjuju i stvaraju određenu nejasnoću glasni savjetnici za moralan i čudoredan
život, a sami su praznina u kojoj
vlada poljana samodostatnosti i oholosti. Učeći od Isusa, koji uđe u
bijedu svijeta i sudbinu čovjeka, možemo sa sigurnošću i zahvalnošću vjerovati
da naša sadašnjost oplemenjena Božjim
silaskom nije ništa drugo doli život prepun milosrđa i milosti!
Neka
blagdan Božje poniznosti i uzvišenosti kroz
dane Nove godine, u meni očovječi ono što je nečovječno,
dehumanizirano, zaraženo, neosjetljivo, obavijeno zlom i mrakom, kako bih
živjela u zajedništvu s Onim čija prisutnost cjelovito preobražava, daje nove
obzore i moć da živim kao dijete Božje.
s.
Nikolina Mišković
