Današnje drugo čitanje iz
poslanice sv. Pavla apostola Timoteju i Evanđelje imaju dosta toga zajedničkog.
Između ostaloga, Pavao savjetuje Timoteju i zaklinje ga da bude uporan u propovijedanju
Riječi. Dok nas u Evanđelju Isus poziva da budemo uporni u molitvi. Svaki put
kada pristupamo svetom tekstu ne zaboravimo da je ono „bogoduho“ odnosno
nadahnuto Božjim duhom i kao takvo nas uvijek potiče da pri čitanju zazovemo
pomoć Duha Svetoga koji je uistinu jedini kadar da se zazuima za nas te nam
pomogne da sveti tekst ispravno razumijemo ali i da ga onda primijenimo u
svojem životu.

Prizor kako Isus boravi sa
svojim učenicima potiče nas da se i mi u svakodnevnim obvezama znamo skloniti u
Njegovu blizinu, tj. boraviti s  Njim.
Gospodin nam svakoga dana progovara po svojoj Riječi. Pitam se zašto danas
uzmičemo od toga? Sve nam je drugo važnije. Imamo vremena za svakojake dužnosti
i planove, samo nemamo vremena  za Boga.
Kako će onda uslišiti molitvu ako se ne molimo?

U ovoj prispodobi Isus
spominje dvije osobe: suca i udovicu. Sudac je opisan kao čovjek koji se nije
bojao Boga niti je baš držao do ljudi. Osebujan karakter, jer mu nije stalo ni
do Boga ni do čovjeka. No, piše u Evanđelju da mu je često dolazila neka
udovica i molila ga da je obrani od njezinog tužitelja. On je uporno odbijao
njezinu molbu. Sve do jednom! Znamo i  iz
vlastitih iskustava da se što prije želimo riješiti onoga tko nam uporno dodijava
svojom pričom i jedva čekamo da nas pusti na miru. Očito da je ovaj sudac imao
određenu dozu strpljivosti iako je slovio kao nepravedan, pa je dopuštao
udovici da mu dodijava htijući možda iskušati njezinu upornost. Ogleda se ovdje
i njegova sebičnost jer udovicu želi obraniti, ne kako bi joj učinio dobro nego
kako bi je se otarasio, budući da njemu taj slučaj predstavlja mučenje. Tko zna
koliki je put trebala prevaliti ova udovica da bi došla do suca, tko zna koliko
je morala odvojiti vremena, najprije da bi došla do njega, a onda još čekati
kako bi se susrela s njim, tko zna kakve je nedovršene poslove morala ostaviti,
sve to samo kako bi se susrela s njim. Ali svejedno, nije odustajala. Vjerujem
da se i sudac zadivio njezinom upornošću koja se isplatila.

Čini li nam se možda da se
i Bog katkad prema nama ponaša kao ovaj sudac, jer ne uslišava naše molitve
onda kada mi to želimo? Neki ljudi, kada vide da Bog ne uslišava njihove
molitve vrlo brzo odustanu od nje. Prije svega, moramo znati da Bogu ne treba
naša molitva. On je svet, pravedan, dobar, milosrdan i bez naše molitve. Mi smo
oni, koji se preko molitve upravljene Gospodinu, posvećujemo. Molitva je živi
odnos i prijateljevanje s Bogom. Ona ne mora uvijek biti izgovaranje riječi,
važno je kako kaže sv. Terezija Avilska, dopustiti da te On gleda, tj.izručiti
se Isusovom pogledu. Ima li što ljepše nego sjediniti se s Isusom u molitvi i
dopustiti Mu da nas preko nje mijenja?

Često se i sama pitam:
zašto se molim? Samo kako bih obavila još jednu od dužnosti u svom redovničkom
životu? Nažalost, nekad je ova prethodna rečenica istinita, ne bježim od toga.
A kad se to dogodi sjetim se praoca naše vjere Abrahama kojemu je, nakon
susreta sa živim Bogom, lice sjalo. I da bi onda moj život zasjao Kristovim
svjetlom, trenutci, prožeti Njegovom prisutnošću, su neophodni. Jer kaže Isus: Bez mene ne možete učiniti ništa (Iv
15,5).

Također se nametne i
pitanje: zašto Bog od kojega molim da mi npr. podari krepost strpljivosti, to
odmah ne uslišava. Po mojoj logici, to bi bilo dobro za sve oko mene kad bi On
to odmah uslišio. Da, On to može, ali traži i moju zauzetost, patnju, bol,
suze, nepravdu kroz koju možda trebam proći da bih to postigla. Ne bojmo se,
Bog čuje sve naše molitve i vapaje ali ih uslišava onda kada On to želi, jer
jedino On zna što je u datom trenutku najbolje za nas. Ne zaboravimo, kako je
sv. Monika, trideset godina molila za obraćenje svoga sina Augustina. Molila je
samo za njegovo obraćenje, no Gospodin je nagradio njezinu ustrajnu molitvu i
dao da njezin sin postane jedan od najvećih svetaca u Crkvi. Imajmo na umu,
dakako, da molitva i njezino uslišanje kao preduvjet traže čvrstu vjeru jer
stoji: Sve što god zamolite i zaištete,
vjerujte da ste već postigli i bit će vam (Mk 21,20-22).

Bog uistinu zna što nam je
potrebno, ali traži da Mu to i izreknemo. Jer kako će nam dati ako ne tražimo?
I na koncu, od svega se možemo umoriti, od posla, učenja, pretjeranih briga,
samo od jednoga ne bismo smjeli: od molitve, jer po njoj zadobivamo mnoge
milosti. Preko molitve napose zahvaljujmo (a ne samo prosimo) Gospodinu za sve
ono što nam je darovao, preko molitve Ga ljubimo, preko molitve Mu se svim
srcem darujmo. Iz današnjeg Evanđelja neka nam ostanu dvije glavne misli:
zauzetost i upornost u molitvi.

s. Anđelina Ivančić