Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek
svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim
ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Sv.
Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di
Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan.
Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku
povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao
dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca.
Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da
prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio
prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih:
tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu
milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je
bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je
znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je
aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggie, između naroda i
feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega
poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio
od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak
poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od
junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a
zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je
pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim
društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što
mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima
i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku sv. Petra, na
grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je
u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi
crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu sv. Damjana te
ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut
kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je
dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve
je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se
javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na
očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve
crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa
svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče
naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog
ufanja.”

Nalazeći
se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske
riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca;
ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje
uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen
ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim
srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih
koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno
siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje
Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva
evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje
braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je
remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu
je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski
seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim
žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju
ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je
zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni
Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima
svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni
njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina
života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim
ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.
Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje.
Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili
Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent
III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog
utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je
ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da
sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na
služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini
životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor
pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor
Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe
njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom
ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a
velikom  tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili,
uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za
đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio
pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi
postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red –
klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u
redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema
Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao
vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih
namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu Zemlju, u Siriju i Egipat,
gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik
al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje
misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vjera
ti je bitna? Pridruži nam se:
  

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši
upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije,
Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući
kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među
Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i
uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno,
apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik
tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni
povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije
pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek
svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim
ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se
dao prenijeti u crkvu sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj
životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3.
listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.”
U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata
Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio
ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga
grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo
preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se
više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon
god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici
na povišenom mjestu. (kta/bitno.net) 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

veljača 2020
P U S Č P S N
« sij.    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
242526272829  
WordPress Video Lightbox