U priručnom vodiču koji je pomaže razumijevanju cjeline teksta kao i
pojedinih njegovih naglasaka, kako prenosi Radio Vatikan, dan je i pregled
enciklike pape Franje
Hvaljen budi po
poglavljima; brojevi naznačeni u zagradama upućuju na odgovarajuće odlomke
enciklike.

Što se događa našem zajedničkom domu

Prvo poglavlje uključuje posljednja
znanstvena saznanja o okolišu, kao i načine da se čuje krik stvorenja; da ono
što se događa u svijetu učinimo dijelom svog osobnog trpljenja te tako
otkrijemo što svatko od nas pojedinačno s tim u vezi može učiniti (19). Utoliko
se osvrće na nekoliko vidika aktualne ekološke krize (15).

Zagađivanje i klimatske promjene –
Klimatske promjene općenit su problem s teškim posljedicama za okruženje,
društvo, gospodarstvo, pravednu raspodjelu dobara i politiku, te čine jedan od
glavnih aktualnih izazova za čovječanstvo (25). Ako je klima zajedničko dobro
svih i za sve (23), najteži utjecaj njezine promjene osjetit će najsiromašniji,
dok mnogi koji su u posjedu rezervi i gospodarske ili političke moći, izgledaju
posebno zauzeti oko maskiranja problema ili za uklanjanja njihovih simptoma
(26): manjak reakcija pred ovim dramatičnim događajima koji pogađaju našu braću
i sestre jedan je od znakova gubitka osjećaja odgovornosti za one koji su nama
slični i na kojima se zasniva svako građansko društvo (25).

Pitanje vode – Papa kaže sasvim jasno da pristup pitkoj i
sigurnoj vodi spada u temeljena i opća prava čovjeka, jer određuje opstanak
osoba te je stoga uvjet ostalih ljudskih prava. Oduzimanjem siromasima pristupa
vodi, znači nijekanje prava na život, utemeljen na njihovu neotuđivu
dostojanstvu (30).

Gubitak bioraznolikosti – Svake
godine iščezne na tisuće biljnih i životinjskih vrsta, koje više nećemo moći
prepoznati, koji naši potomci neće moći vidjeti, jer su zauvijek izgubljene
(33).
One nisu bilo kakav potrošni izvor, nego u sebi imaju vrijednost. Pod tim vidikom hvale su
vrijedni izvanredni napori znanstvenika i inženjera, koji istražuju mogućnosti
za rješenje problema koje je stvorio čovjek, ali ljudske intervencije – kad su
u službi financija i konzumerizma – promeću se u pristanak na to da Zemlja na
kojoj živimo postane siromašnija i manje lijepa, ograničenija i sumornija (34).

Opadanje
kvaliteta ljudskog života i raspad društva – u okviru etike međunarodnih
odnosa, enciklika ukazuje na postojanje stvarnoga ekološkog duga (51), posebno Sjevera u odnosu na Jug našega
planeta. Pred klimatskim promjenama odgovornosti su različite (52), pri čemu su
one razvijenih zemalja, veće.

Svjestan dubokih razlika u pogledu
tih problema, papa Franjo izražava duboku pogođenost slabošću odaziva pred
dramom tolikih naroda i nacija. I pored toga što pozitivnih primjera ne
nedostaje (58), Papa ukazuje na izvjesno samozadovoljstvo i bezbrižnu neodgovornost
(59). Nedostaje odgovarajuća kultura (53) kao i raspoloživost za promjenu
načina života, proizvodnje i potrošnje (59) i prijeko je potrebno izraditi
normativni sustav koji […] će postaviti jasne granice i osiguravati zaštitu
ekosustava (53).

Drugo poglavlje – Evanđelje
stvaranja

U sučeljavanju s problemima
izloženim u prethodnom poglavlju, papa Franjo ponovno iščitava biblijske
pripovijesti, nudeći složenu viziju koja proizlazi iz židovsko–kršćanske
tradicije i ukazuje na strahovitu odgovornost (90) ljudskog bića u općenju sa
stvorenim, intimnu povezanost svih stvorenja kao i činjenicu da je okoliš
zajedničko dobro, baština svega čovječanstva i odgovornost sviju (95).

U
Bibliji, Bog koji oslobađa i spašava, isti je onaj koji i stvara svemir. […] U
njemu su afekt i snaga udruženi (73). Pripovijest o stvaranju od temeljnog je
značenja za promišljanje o odnosu ljudskog bića i drugih stvorenja kao i o tome
kako grijeh razara ravnotežu stvorenoga u njihovoj cjelokupnosti: ove
pripovijesti sugeriraju da je ljudska opstojnost utemeljena na trima osnovnim i
izravno povezanim odnosima: odnos prema Bogu, prema bližnjemu i prema Zemlji. Prema
Bibliji, ta su tri životna odnosa prekinuta, ne samo izvana, nego i u nama
samima. Taj prekid jest grijeh (66). Zbog toga, ako su se poneki put kršćani
tumačili Pisma neispravno, danas trebamo snažno odbaciti poimanje da – zbog
činjenice da smo stvoreni na sliku Božju i da nam je dana vlast da sebi
podvrgnemo zemlju – opravdavamo apsolutno gospodarenje nad drugim stvorenjima
(67).

Na
ljudsko biće spada odgovornost čuvanja i obrađivanja vrta svijeta (usp. Post
2,15) (67), znajući da krajnji cilj ostalih stvorenja nismo mi. Umjesto toga,
sva ona zajedno s nama i po nama napreduju prema zajedničkom cilju koji je Bog
(83).

To što
ljudsko biće nije gospodar svemira, ne znači izjednačiti sva živa bića i
čovjeku oduzeti onu posebnu vrijednost i veliku odgovornost koja iz toga
slijedi; niti podrazumijeva pobožanstvenjenje Zemlje, koje bi nas kao
oslobodilo poziva da s njom surađujemo, štiteći je u njezinoj krhkosti (90). Pod
tim vidikom, bilo koja zloporaba, ma kojega stvorenja ili okrutnost prema
njemu, protivna je ljudskom dostojanstvu (92), ali ne može biti vjerodostojan
osjećaj intimnoga jedinstva s drugim stvorenjima u prirodi, ako u srcu
istodobno nedostaje nježnost, sućut i skrb za druga ljudska bića (91). Potrebna
nam je svijest o sveopćem zajedništvu: Od istog Oca svi smo mi pozvani u
postojanje. Svi smo povezani nevidljivim vezama i tvorimo tako Sveopću obitelj
[…], što nas nuka na sveto poštovanje, ljubav i poniznost (89).

Poglavlje
završava središnjom temom kršćanske objave: Zemaljski je Isus sa svojim tako
konkretnim i ljubaznim odnosom prema svijetu, slavan uskrsnuo i prisutan je u
svakom stvorenju, svojim sveopćim gospodstvom (100).

3.
Poglavlje – Ljudski korijeni ekološke krize

Ovo
poglavlje predstavlja analizu aktualnog stanja, na način da ne samo utvrdi
simptome, nego i najdublje uzroke (15) i to u dijalogu s filozofijom i humanim
znanostima.

Prvo
žarište ovoga poglavlja su promišljanja o tehnologiji. Sa zahvalnošću se
priznaje doprinos tehnoloških postignuća koja dodatno olakšavaju životne uvjete
(102–103), međutim rečena postignuća – onima koji ih poznaju – daju svijest i
prije svega gospodarsku moć da ih iskoriste, impresivnu nadmoć nad sveukupnim
ljudskim rodom i čitavim svijetom (104). Riječ je upravo o logici tehnokratske
prevlasti koja dovodi do uništavanja prirode te izrabljivanja ljudi – posebno
onih najslabijih i najranjivijih. Tehnokratska paradigma teži vlasti u
gospodarstvu i u politici (109), priječeći nam uvid u činjenicu da samo tržište
[…] ne jamči cjeloviti čovjekov razvoj, niti uključenost u društvo (109).

Moderno
je vrijeme obilježeno pretjeranim antropocentrizmom (116): ljudi više ne
prepoznaju vlastiti položaj u odnosu na svijet i prisvajaju si samodostatan i
egocentričan položaj, zasnovan isključivo na njima samima i na njihovoj
vlastitoj moći. Odatle proistječe logika iskoristi i baci, koja opravdava svaki
oblik odbacivanja (otpada), bilo da je riječ o otpadu okoliša ili o samom
čovjeku; koja drugoga i prirodu tretira kao puki predmet te tako vodi
bezbrojnim oblicima nadmoći.

To je
logika koja dovodi do iskorištavanja djece, napuštanja starijih osoba, do
porobljavanja drugih, do precjenjivanja mogućnosti samoodrživosti tržišta, do
trgovanja ljudskim bićima, životinjskim krznom, do potpuna istrjebljenja i do
krvavih dijamanata. To je ona ista mafijaška logika, trgovaca ljudskim
organima, narkoticima i odbacivanjem nerođenih, jer ne odgovaraju željama
njihovih roditelja (123).

U tom
svjetlu, enciklika se suočava s dva ključna problema današnjega svijeta. Prije
svega, to je problem nezaposlenosti: Bilo koji pristup ekologiji cjelovitosti –
koja po samoj definiciji – ne isključuje ljudsko biće, nezaobilazno treba
uključiti i vrijednost rada (124), jer odustajanje od ulaganja u ljude, radi
većega kratkoročnoga dobitka, loše je za društvo (128).

Drugi
se problem odnosi na granice znanstvenoga napretka, s jasnim ukazivanjem na GMO
(132–136), što je složeno pitanje (135). Iako je to u nekim područjima dovelo
do gospodarskog rasta, koji je pomogao u rješavanju nekih problema, postoje
značajne poteškoće koje ne treba zanemariti (134), počevši od koncentriranja
produktivnih zemalja u ruke malobrojnih (134). Papa Franjo ovdje posebno cilja
na male poduzetnike i na seljake-zemljoradnike, na bioraznolikost te na mrežu
ekosustava. Utoliko je, dakle, potrebna znanstvena i društvena rasprava koja bi
bila odgovorna i u stanju razmotriti sve dostupne informacije te postići da se
stvari nazovu njihovim pravim imenom, počevši od autonomnog i
interdisciplinarnog istraživanja (135).

4.
poglavlje – Ekologija cjelovitosti

U
središtu enciklike nalazi se cjelovita ekologija kao nova paradigma
pravednosti; ekologija koja uključuje određeno mjesto, koje ljudsko biće
zauzima u ovom svijetu, kao i njegove odnose prema zbilji koja ga okružuje
(15). Ne možemo, zapravo, prirodu smatrati nečim od nas odvojenim, kao puku
scenu svog života (139). To vrijedi za različita područja: za gospodarstvo i
politiku, kao i za različite kulture, posebno za one kojima prijeti najveća
opasnost te na kraju vrijedi i za svaki trenutak našega svakodnevnog života.

Cjeloviti
pogled na stvar na scenu dovodi ekologiju institucija: ako je sve suodnosno
(povezano), onda i zdravlje institucija društva, ima utjecaj na okoliš i
kvalitetu ljudskog života: svaka povreda solidarnosti i građanskoga
prijateljstva šteti okruženju (142).

Papa
svoje mišljenje potkrjepljuje mnogim konkretnim primjerima: postoji veza između
pitanja okoliša i društvenoga pitanja, ljudskoga pitanja, koja se ne može
presjeći. Tako je analiza problema okoliša neodvojiva od analize čovjeka,
obitelji, od radnog i urbanoga konteksta, kao ni od odnosa ljudske osobe prema
sebi samoj (144), utoliko nije riječ o dvije odvojene krize: krizi okoliša i
onoj društvenoj, nego o samo jednoj i kompleksnoj, o društveno-okolišnoj krizi
(139).

Ova
ekologija cjelovitosti neodvojiva je od pojma općega dobra (156), ali je treba
razumjeti na konkretan način: u današnjem kontekstu, u kojemu se sukobljavaju
tolike nejednakosti, sve više je odbačenih osoba, kojima se niječu njihova
temeljna ljudska prava, a zauzetost za opće dobro znači napraviti solidaran
izbor, na osnovu preferencije najsiromašnijih (158). To je također i najbolji
način za primopredaju svijeta naraštajima koji slijede – ne samo promicanjem
ovih istina, nego zauzetošću oko brige za današnje siromahe, kako je to već
naglasio Benedikt XVI.: Kao dodatak vjernoj među-naraštajnoj solidarnosti,
treba ponovno naglasiti hitnu moralnu potrebu za obnovljenom unutar-naraštajnom
solidarnošću (162).

Ekologija
cjelovitosti uključuje svakodnevni život. Enciklika pridaje posebnu pozornost
urbanom okolišu. Ljudsko biće ima veliku sposobnost prilagodbe i osobe i
skupine, koje reagiraju na probleme te ublažavaju štetne učinke svoje sredine
[…] učeći produktivno živjeti usred nereda i nesigurnosti, pokazuju
zadivljujuću kreativnost i velikodušnost (148). Osim toga, vjerodostojni
napredak pretpostavlja cjelovito poboljšanje kvalitete ljudskog života: javne
prostore, stanove, promet i tome slično (150–154).

Čak
nas i naše tijelo stavlja u izravan odnos prema okolišu i ostalim živim bićima.
Prihvaćanje vlastitog tijela kao Božjega dara, neophodno je za prihvaćanje
čitavog svijeta, kao Očeva dara i zajedničkog nam doma. Tomu nasuprot, ideja o
uživanju apsolutne vlasti nad vlastitim tijelom, prometne se – često suptilno –
u uživanje apsolutne moći nad svim stvorenjima (155).

5.
Poglavlje – Smjernice za pristup i djelovanje

Ovo
poglavlje se bavi pitanjem što možemo i moramo činiti? Analize nisu dostatne:
potrebni su prijedlozi za dijalog i djelovanje koji uključuju svakog pojedinca
te – ništa manje – i međunarodnu politiku (15).
Oni će nam
pomoći izaći iz vrtloga samouništenja u koji upadamo (163). Za Papu Franju od
središnjeg je značenja da se praktični prijedlozi ne zasnivaju na
ideologijskom, površnom ili redukcionističkom pristupu. Utoliko je nezaobilazan
dijalog – riječ prisutna u svakom odlomku ovoga poglavlja: po pitanju okoliša
ima problema, oko kojih nije lako postići širu suglasnost.
[…]
Crkva se ne namjerava baviti znanstvenim pitanjima, niti zauzeti mjesto koje
pripada politici. Ipak, pozivam na časnu i transparentnu raspravu, kako posebne
potrebe ili ideologije ne bi naškodile općemu dobru (188).

Na
temelju toga papa Franjo ne boji se donijeti strogo osuditi međunarodne
dinamike: Sastanci na vrhu o okolišu, posljednjih godina, nisu odgovorili na
očekivanja jer, zbog nedostatka političke odlučnosti, nisu postignuti opći
sporazumi, koji bi bili značajni i učinkoviti (166). Stoga se pita: zbog čega
bi itko danas, u ovom stadiju, htio zadržati moć koja će se spominjati samo po
svojoj nesposobnosti da posreduje, kada je to bilo prijeko potrebno učiniti
(175): Umjesto toga, potreban nam je sporazum o načinima upravljanja za čitav
spektar takozvanih općih zajedničkih dobara (174), vidjevši da se zaštita
okoliša ne može osigurati samo temeljem financijskog proračuna troškova i
dobitaka. Okoliš je jedno od dobara koje mehanizmi trgovine nisu u stanju
obraniti ili na odgovarajući način promicati (190, citirajući Kompendij
socijalnoga nauka Crkve).

U petom poglavlju papa Franjo
insistira na razvoju časnih i jasnih procesa odlučivanja, kako bi se moglo
‘razlučiti’ koje će politike i poduzetničke inicijative, moći dovesti do
istinskoga i cjelovitog razvitka (185). Na poseban način, studija utjecaja na
okoliš novih pothvata i projekata, zahtijeva jasne političke postupke, koji
uključuju slobodnu razmjenu vidika. S druge pak strane, različiti oblici
korupcije koji prikrivaju istinski utjecaj tih projekta na okoliš u zamjenu za
usluge, često dovode do dvosmislenih sporazuma koji izmiču obvezi informiranja
i podrobnijoj raspravi (182).

Posebno je britak apel upućen onima
koji obnašaju političke dužnosti, pozvavši ih da se othrvaju mentalitetu
učinkovitosti i brze dobiti (181) koji danas prevladava: ako budu imali
hrabrosti to učiniti, moći će iznova priznati dostojanstvo koje im je Bog dao
kao osobi i – nakon svoga povijesnog prijelaza – ostavit će za sobom
svjedočanstvo nesebične odgovornosti (181).

6. Poglavlje: Ekološki odgoj i
duhovnost

Završno poglavlje sve poziva u
središte ekološkog obraćenja.
Korijeni kulturalne krize su duboki i
navike i ponašanje nije lako promijeniti. Odgoj i formacija ostaju središnjim
izazovima: za svaku je promjenu potrebna motivacija i odgojni proces (15). Uključene
su sve odgojne razine, ponajprije škola, obitelj, sredstva za komunikaciju,
kateheza (213).

Polazna
točka smjera na drukčiji stil života (203–208), koji isto tako otvara mogućnost
vršenja zdravoga pritiska na one u političkoj, ekonomskoj i društvenoj vlasti
(206). To je ono što se događa kada su odabiri potrošača sposobni promijeniti
način poslovanja, prinuđujući ih da razmotre svoj odnos u odnosu na okoliš kao
i na oblike proizvodnje.

Ne
može se podcjenjivati važnost procesa odgoja za okoliš, sposobnoga da utječe na
čine i svakodnevne navike – od smanjenja potrošnje vode i diferenciranog
sakupljanja otpada, pa sve do gašenja nepotrebnih svjetala (211): ekologija
cjelovitosti sastoji se i u jednostavnim svakodnevnim činima u kojima slamamo
logiku nasilja, odbacivanja i egoizma (230). Sve će to biti još jednostavnije
uključi li se kontemplativni vidik koji proizlazi iz vjere: za vjernike, svijet
se ne promatra izvana nego iznutra, prepoznavajući poveznice s kojima nas je
Otac ujedinio sa svim bićima. Osim toga, razvijanjem osobnih sposobnosti koje
je Bog dao svakom vjerniku, ekološko nas obraćenje dovodi do razvoja veće
kreativnosti i entuzijazma (220).

Kao što je predloženo u Radosti
evanđelja: trijeznost, življena u slobodi i svjesnosti, oslobađajuća je (223),
upravo kao što sreća zahtijeva umijeće ograničenja određenih potreba koje nas skučuju, ostavljajući nas tako
raspoloživima za višestruke mogućnosti koje život nudi (223). Na taj način
postaje moguće ponovno čuti da smo potrebni jedni drugih, da imamo odgovornost
prema drugima i prema svijetu; da vrijedi biti dobar i pošten (229).

Na tom
putu prate nas i sveti. Više puta citiran sveti Franjo izvrstan je primjer
brige za ono slabo i [primjer] je radosno življene ekologije cjelovitosti (10);
model koji pokazuje da su skrb za prirodu, za pravednost prema siromasima, te
društvena zauzetost i nutarnji mir, međusobno neodvojivi (10). Ipak, enciklika
se sjeća i svetoga Benedikta, svete Terezije iz Lisieuxa te blaženoga Charlesa
de Foucaulda.

Poslije
enciklike Laudato sí, redoviti ispit
savjesti – sredstvo koje je Crkva uvijek preporučivala pri upravljanju osobnog
odnosa prema Gospodinu – trebao bi uključiti novu dimenziju: dužnost ozbiljnoga
razmatranja kako se živi zajedništvo – ne samo s Bogom, s drugima i sa samim
sobom, nego i sa svim stvorenjima i prirodom.
(kta/ika)

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

ožujak 2021
P U S Č P S N
« velj.    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031  
WordPress Video Lightbox