Na početku smo Korizme i našega korizmenog hoda obraćenja. Prve korizmene
nedjelje čitamo odlomak iz Lukinog evanđelja o Isusovoj kušnji.

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s
Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao.
Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako
si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano
je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na
visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu
ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle
pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se
Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i
postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta
pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama
će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«

Odgovori mu Isus: »Rečeno
je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se
udalji od njega do druge prilike.  (Lk 4,1-13)

Ako pomnije pogledamo knjigu Lukinog evanđelja, zapazit ćemo da treće
poglavlje završava izvještajem o Isusovu krštenju na kojem je na njega sišao
Duh Sveti, a Otac ga priznao svojim Sinom i izabranikom (usp. Lk 3,22). Nakon
toga ne slijedi odmah prikaz njegovih moćnih i velikih djela kao Mesije koji
nastupa u Božje ime i kao Božji Sin, nego upravo scena o kojoj danas čitamo: kušnja
u pustinji. Iskustvo našega života uči nas da nema nikakva velika i plemenita
pothvata koji ne bi bio izložen kušnji. I Isus je morao proći kroz kušnju prije
nego je počeo svoje djelovanje.

Duh je vodio Isusa u pustinju. Pustinja je mjesto šutnje, samoće, praznine,
mjesto gdje nema nikoga i ničega drugoga doli čovjeka sama. To je mjesto u
kojem nema riječi, čak niti života. Pa ipak, to je mjesto gdje čovjek susreće
samoga sebe u svojoj istini i mjesto na kojem se suočava s granicama vlastite
moći. I na kraju, to je mjesto gdje čovjek snažno kuša Božju blizinu i suočava
se s njegovom voljom.

U razgovoru Isusa i Sotone koji ga kuša, gledamo sukob istine i laži. Isus
je “Put, Istina i Život” (Iv 14,6), a Sotona je “otac laži” (Iv 8,44). Isus
svojom ukorijenjenošću u Ocu poznaje svoju istinu i zna da sva njegova moć i
snaga dolazi iz podložnosti Očevoj volji, iz zajedništva s Ocem i iz služenja
Njemu. Zato se i može suprotstaviti zavodljivosti Sotone koji ga lažima
pokušava udaljiti od Oca i učiniti samodostatnim.

Od Isusa učimo tražiti Istinu u svojoj pustinji i u svojim kušnjama. Od
njega učimo suočavati se s granicama vlastite moći, to je naša istina, i
prihvaćati Očevu volju i služenje Njemu. On nam daje primjer kako se
suprotstaviti lažima vlastitog života i vlastitoj samodostatnosti. Tek s tim
iskustvom bit ćemo spremni svjedočiti svoje potpuno predanje Ocu. Tek tada će
naše življenje biti klanjanje Gospodinu,
Bogu svome, i služenje njemu jedinome.

s. Samuela Klaić