Prethodnih
nedjelja evanđeoski tekstovi svjedoče o susretima između Isusa i predstavnika
različitih religijskih grupa ondašnjeg vremena. Ove nedjelje radi se o
farizejima koji žele iskušati Isusa i prikazati proturječje između njegove
vjere i propovijedanja. Stoga šalju s farizejskim učenicima i herodovce,
zagovornike plaćanja poreza Rimljanima.
Obje
ove grupe zalažu se za uspostavu teokratskog kraljevstva u Izraelu, a teokratsko
kraljevstvo je ono kraljevstvo u kojem bi Bog bio vrhovni vladar sveg naroda.
Farizeji su smatrali da to kraljevstvo treba biti ostvareno vladavinom kralja –
Mesije i opsluživanjem Zakona, a herodovci su željeli da se ono ostvari širenjem
vladavine kralja Heroda u cijeloj svetoj zemlji koja bi bila autonomna od
rimskog carstva.
„Učitelju!
Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer
nisi pristran“ Ove riječi kojima se oni obraćaju Isusu su u svojoj biti
istinite, ali oni ih zloupotrebljavaju samo da bi ga naveli da se izjasni kao Cezarov
idolopoklonik ili protivnik.
Isus
ne može direktno odgovoriti jer je shvatio zamku. Ako bi odgovorio da je
dozvoljeno plaćati porez, pokazao bi se pobornikom Cezarovim, idolopoklonikom
cijelog totalitarnog rimskog carstva i tako bi ga izraelski narod koji je
očekivao Mesiju koji će ih osloboditi od rimske vladavine, smatrao izdajnikom.
Ako bi pak odgovorio da nije dozvoljeno plaćati porez, herodovci bi ga
prijavili kao opasnog protivnika koji djeluje protiv Rimskog carstva.
Znajući
njihovu opakost, Isus iznenađuje svojom reakcijom – da mu pokažu novčić te
svojim odgovorom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Što znače ove
riječi? Znače da su država i političari koji njom vladaju potrebni za život
jednog društva, pa samim time i vjernika
unutar njega. Prostor u kojem žive ljudi potreban je zakona, pravde i
autoriteta. Dati caru carevo znači prihvatiti autoritet, državnike te poštivati
zakone, ali do onog trenutka dokle su oni u službi čovjeka i služe njegovom
dostojanstvu. Kršćanin ne može biti anarhist koji se bori protiv države i
političkog autoriteta. Na novčiću je bila Cezarova slika i stoga se taj novčić
treba dati Cezaru.
A
što je ono na čemu se nalazi Božja slika da bi se to onda moglo dati Bogu? Znamo
vrlo dobro da je to čovjek, koji je slika Božja. Pa nas stoga i ne čude Isusove
riječi: „A Bogu Božje.“ Čovjek je slika
Božja i Bogu treba pripadati i jedino njemu čast iskazivati.
Ovo
razgraničenje između civilne i Božje vlasti se možda nama čini sasvim normalnim
i očitim. Ali u ono vrijeme politička vlast je bila teokratska, sam vladar se
smatrao Bogom i ljudi su ga takvim i prihvaćali. Isus takvo poimanje svojim
govorom ruši, a kasnije i kršćani koji su se i pod cijenu vlastitog života
odbijali klanjati rimskim carevima.
Ukratko
rečeno: Državna vlast je potrebna, ali iznad svakog njenog zakona se nalazi
zakon Božji koji je uporište i garancija svih ljudskih zakona. Caru se treba
plaćati porez koji i dolazi od njega, a ljudski život koji dolazi od Boga, Bogu
se treba i posvetiti. A kada su ta dva autoriteta u sukobu, potrebno je
prisjetiti se riječi apostola Pavla i po njima djelovati: Treba se više
pokoravati Bogu nego ljudima (Dj 5,29).
Kome
se ja pokoravam? Poštujem li autoritet i sudjelujem li na pravednom ustroju u
mojoj zajednici i društvu?
Tekst
priredila: s. Maja Ivković
