Živjeti
vjeru

“Povjerovali
smo Božjoj ljubavi”
 tako
kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije
rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s
događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačan pravac,
rekao je papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Bog
je ljubav. 

Tragom
ove poruke, mladim framašima iz župe sv. Antuna Padovanskog u Sivši Gospodin je
dao priliku da dar vjere još više otkriju, prodube, ojačaju te u njoj sve više
rastu kroz duhovnu obnovu 15. i 16. ožujka. Dvadesetak članova framinog
bratstva povela je na goru preobraženja voditeljica duhovne obnove s. Ljubica
Stjepanović zajedno sa s. Marinom Jurišić i Franciskom Ivanović. Molitvu, predavanja
i tumačenja biblijskih tekstova o vjeri, individiualne radionice u tišini i
upoznavanju samog sebe pokušali smo povezati sa bitnom odrednicom zajedništva –
druženjem i igrom. Mladi se danas većinom druže preko tehničkih pomagala, zato
nam je izuzetno bilo drago što im za vrijeme ove duhovne obnove nijedan od njih
nije bio dostupan niti potreban. Svi su pokazali intenzivnu želju i otvorenost
za aktivnim sudjelovanjem, stoga želim izdvojiti upravo nekoliko misli i
doživljaja koje smo zajedno dijelili.

Kroz
dva dana duhovne obnove nastojali smo pronaći razloge naše vjere, promotriti
svoj život izbliza i otkriti u njemu ono čime nas je Krist oduševio.
 Mladost
je vrijeme kada smo prepuni energije te u želji da znamo sve o svemu nesvjesno
se priklanjamo relativizmu i užurbanom ritmu života.
Teško je više pretpostaviti i postaviti
vrednote u životu a još teže onda zaustaviti se na njima, i ne dopustiti da nas
ono manje vrijedno odvuče od istinskog smisla življenja.

Prvi znak po kojem se prepoznajemo kao
kršćani katolici je upravo znak križa. Taj znak našeg otkupljenja trebao bi prožimati
čitavo naše biće svaki puta kada se križamo. Ne samo da u tom trenutku
pomislimo na snagu Presvetog Trojstva, nego da nas svijest i vjera u snagu
Božje ljubavi vodi kroz cijeli dan.

Kako bismo osjetili u sebi i oko sebe
veličinu Božje prisutnosti nužno je osluškivati u tišini, udaljiti se od onog
svakodnevnog ritma, pa i okoline i prikloniti se sebi, svojim mislima i svome
Bogu. Najbolji učitelji tišine bili su monasi, njihova mudrost crpljena iz
samoće i tišine i dandanas nadahnjuje našu duhovnost, zato se ne treba bojati
biti sam, jer Bog je uvijek s nama. Važno je dakle, u to i povjerovati, a prema
tome i definirati svoju vjeru, postaviti si pitanje koje nam se možda čini
suvislo: Što je za mene vjera? I dok nam vjera donosi i više od samog odgovora
ponekad je teško otkriti vlastite razloge zbog kojih vjerujemo. Čitajući Sveto
pismo naići ćemo na brojne velike primjere vjere. Abel, Noa, Abraham, Jakov,
Mojsije i ostali starozavjetni likovi nisu pred sobom imali sliku Krista
raspetoga koji je svjedočio snagu otkupiteljske ljubavi Božje, njihovi primjeri
tjeraju nas da se zapitamo u čemu se onda sastojala njihova vjera, vjera u
nepoznato, putovanje predanja.

I od nas se danas traži da ne
pokušavamo svoju vjeru ukalupiti u lagodan život u kojem smo na sve već navikli
i ništa nas više ne može oduševiti, nego prepustimo svoj život radije
radikalnoj nesigurnosti vjere, pa i onda kada nam se učini da sve ide nizbrdo i
da nas je Bog ostavio. U ovakvim trenucima najbolji primjer pouzdanja u Božju
ljubav nam je ispaćeni Job kojemu Bog tek na kraju svih nevolja kojima je bio
pogođen napokon progovara. I onda kada pomislimo da će Bog odgovoriti na sve
naše nedoumice, on umjesto odgovora postavlja nova pitanja (usp. Job 38) i to
je ono čime treba biti vođena naša vjera, ne odgovorima, jer koliko god se
trudili ponekad ih nećemo pronaći, nego uvijek novim pitanjima, od kojih će
najvažnije biti ono:Gospodine, što hoćeš da učinim? Vidiš, idem u
crkvu, redovito se molim, primam sakramente a opet sam prepun nedostataka koji
me opterećuju i ne daju mi da budem pravi vjernik. Zato se trebam okrenuti
avanturi povjerenja, nade i traženja koja se temelji na Božjem obećanju a ne
našim očekivanjima.

Nadahnuće za promatranje vjere u novom
svjetlu potražili smo kod slijepog Bartimeja (Mk10, 46-52). I za vrijeme
sljepoće Bartimej pokazuje ustrajnost u vjeri, i dok ga drugi pokušavaju
ušutkati on još jače vapi, preklinje i moli: Sine Davidov, smiluj mi
se!
 Bez obzira na to što ovaj jerihonski slijepac Isusa nikada nije
vidio, o njemu je vjerojatno mnogo čuo i čudo ozdravljenja bila je prilika da
potvrdi svoju vjeru. Potiče i nas da unatoč buci mase koja nas odvlači od Isusa
i ušutkuje naše vapaje mi i dalje zazivamo Božju pomoć koja nas jedina može
izvući iz bijede grijeha. Bartimej odbacuje svoj ogrtač na Isusov poziv, to je
vjerojatno ono jedino što je imao, no ništa je u usporedbi sa ozdravljenjem
koje će primiti. Isus vidi da je Bartimej slijep, a opet mu postavlja
pitanje: Što hoćeš da ti učinim? I nama danas postavlja isto
pitanje, možemo li u svoj vici glasova koji nas žele omesti, definirati što to
hoćemo od Isusa, i još više, povjerovati da ćemo željeno i primiti?

Koliko
povjerenja imamo jedni u druge, najbolje se vidi kroz malene primjere iz
svakodnevice. Prihvaćamo li uvijek svoje slijepilo u određenim područjima i
dajemo li se poučiti i voditi od drugih? Danas više nego ikad potrebni smo
autentičnih primjera vjere koji će nas voditi prema Bogu, onom istinskom
voditelju naših života. Obično olako prihvaćamo primjere svetosti iz prošlosti,
razmišljamo da im je u vremenu bez tehničkih otkrića lakše bilo postići
svetost. Čini nam se da se svetost može doseći samo u redovničkom i svećeničkom
pozivu, dok su laici osuđeni na prosječnost života.
I kao da se danas svi trude odvući nas
od Boga, dok su se nekada svi trudili privući nas k Bogu. Da ovo razmišljanje
ne mora biti istinito pokazuje nam primjer blažene Chiare Luce Badano, koja je
svoju svetost ostvarila baš u ovo naše vrijeme. U trenucima bolesti, kada je
rak izjedao njezino mlado tijelo ova sedamnaestogodišnja djevojka pokazivala je
izrazitu radost i ljubav prema Isusu. Još u ranom djetinjstvu djelima je
pokazivala svu jednostavnost življenja evanđelja, o samom evanđelju nikad nije
pričala nego ga je uvijek težila živjeti. Iako je u svemu bila slična mladima
svoje generacije, izlazila je s prijateljima, voljela sport, imala problema sa
učenjem, utoliko se u svemu naučila povjeravati Isusu, razgovarati s njim i
imati za ga prijatelja, koji joj je onda davao snage u trpljenju da je i druge
mogla tješiti. Svoj sprovod nazivala je svadbenim slavljem, sama je izabrala
haljinu u kojoj će je pokopati, glazbu, cvijeće, pjesme i čitanja. Umrla je već
nepokretna 7. listopada 1990. u osamnaestoj godini života, a nakon dvadeset
godina papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom. Dopustimo da i nas ovaj
primjer ohrabri da prepustimo Isusu da potpuno zaposjedne naše živote te
probudi u nama želju za svjedočkim življenjem evanđelja ma gdje god bili i što
god činili. Najčešće nam se čini da nam to što smo vjernici uskraćuje slobodu,
da je naša vjera puna zabrana a ispunjena nekakvim neobjašnjivim obredima i
otajstvima. Bog nam se ponekad učini dalek i kao da ne razumije naše mladenačke
snove i ideale, kao da je On taj koji nas drži u osrednjosti. Zaboravljamo da
je prošao ovom zemljom, imao prijatelje, gdje god je došao podizao je
atmosferu, 
htio se na različite načine povezati s čovjekom, kao
vrhunac te povezanosti izabire patnju i smrt. Zato dopustimo da nas svaki put
iznenadi novost evanđelja, ispunimo svoj život jednako i trenucima tišine, u
kojima ćemo Bogu dati dostojno mjesto. Kada nas je On već obdario milošću vjere
ne propustimo priliku činiti sve da tu vjeru ojačamo, da ona u nama raste i da
je odjelotvorimo u naizgled običnim trenucima našeg svakodnevnog života.

I na kraju, možemo reći da su za mlade, kao i za nas
sestre, ovo bili milosni dani, dani intenzivnijeg napajanja Božjim duhom. Mladi
su to ovako izrekli:  

          Predivno provedeni trenutci u
prisutnosti Božjeg milosrđa sa svojom braćom i sestrama izraženi kroz molitvu,
zajedništvo i igru.

          Pomoglo nam je da shvatimo kako su
tišina i samoća jako važni.

          Duhovni mir mi je pomogao da nađem
način ostaviti sve loše iza sebe, a dobro ustostručiti.

          Vidjeli smo koliko toga o samima sebi
zapravo ne znamo.

          Potaklo me na razmišljanje o mojim
nekim manama koje bih htjela promijeniti, o širenju evanđelja, pomaganju
drugima…

          Shvatio sam da bih trebao više biti sam
sa sobom i s Bogom u tišini, odvojen od ovog ubrzanog svijeta.

          Ova duhovna obnova nas je navela da se
zapitamo kakvi smo mi to katolici zaista, te da uvijek trebamo naći trenutke
tišine u kojima ćemo se susretati sa samim sobom i sa Bogom.

          Godila mi je tišina u kojoj sam više
spoznala sebe, svoje vrline,  mane…

          Odmorio sam dušu i
tijelo.                                         

Zahvaljujemo fra Mariu Jurkoviću, župnom asistentu
frame,  na pozivu i ukazanom povjerenju, a članovima frame želimo uspješan
hod na putu vjere, na putu svetosti – koji nije nemoguć. Riskirajte!

 

S.
Marina Jurišić                    

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

travanj 2021
P U S Č P S N
« ožu.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930  
WordPress Video Lightbox