Svi sveti. Ovaj dan poziva me da se zaustavim, da izbliže pogledam, da malo dublje promislim. Vječnost…
Prolazim grobljem. Oko najprije mirno zapaža različite natpise na nadgrobnim spomenicima:
„Za onim gore prežem.“
„Ne boj se visina. Sa mnom blistavi su vrhunci.“
„Ljubav nikad ne prestaje.“
„U Što smo vjerovali, sada beskrajno sretni gledamo.“
U tome nepreglednom mnoštvu simbola, u tihoj atmosferi blage sjete, moje oči zastaju nad jednim, naizgled ni po čemu posebnim spomenikom sa simbolima α(A) i Ω. Pogled na njih odjednom me dovodi pred ulazna vrata Vazmenog bdijenja gdje mogu čuti riječi Hvalospjeva uskrsnoj svijeći: „Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela.
Nek uskliknu službenici Božji, ispovijede tolikog Kralja, neka jekne trublja spasenja.
Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja…“
Miris i toplina svijeća, zvuk gorućeg plamena i upaljena svjetla podsjećaju na Svjetlo koje je raspršilo tamu grijeha, vratilo milosti i pridružilo nas Svetima.
Križ na grobovima vraća svjesnost na snagu Ljubavi koja je sve predala i time nas vratila u krilo Očevo. „O, divne li pažnje Božje prema nama! O neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao!“
O, koliko mnoštvo imena… Jednom će i moje ime biti uklesano u jednu kamenu ploču.
Molim tiho: „Gospodine, danas te želim moliti samo jedno: pomozi mi živjeti svaki ovaj, tako običan dan u jednostavnoj i čistoj ljubavi, dok se moj zemaljski hod približava svome cilju – susretu s izgovorenom, utjelovljenom, vječnom Ljubavi.
Tekst: Petra Mikulec, novakinja
Fotografije: Antonija Klišanin, novakinja
