Redovnički dan u Bosni i Hercegovini, XXVI. po redu, održan je u subotu 7. rujna 2024. godine u samostanu Školskih sestara franjevaka Hercegovačke provincije u Bijelom Polju kraj Mostara pod motom … da budemo brižni njegovatelji evanđeoskog sjemena… (Molitva Jubileja 2025.)
Otvarajući skup na kojem je sudjelovalo 240 redovnika i redovnica, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Željka Dramac izrazila je svima dobrodošlicu te zaželila „da sjeme Evanđelja njegujemo, zalijevamo, hranimo, da u svakome od nas i u našim zajednicama ono raste i dozrijeva“.
Nazočne je pozdravio, uime biskupa Bosne i Hercegovine, banjolučki biskup Željko Majić, potaknuvši ih da budu živa Crkva na njivi Gospodnjoj i potpora malom stadu.
Uime domaćina, nazočne je pozdravila provincijska predstojnica s. Franka Bagarić izrazivši zahvalnost i radost što se ovogodišnji Redovnički dan održava u okrilju njihove bijelopoljske zajednice. Skup je moderirala s. Zdenka Kozina, članica Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji u Hercegovini.
Tema skupa bila je u znaku 800. obljetnice rana sv. Franje koju ove godine slave Crkva i Franjevački red.
Prvo predavanje pod naslovom „Ogledalo savršenstva – Franjin put do Rana kao uzor redovništva“ održao je fra Alojzije Slavko Anđelić, franjevac Mostarske provincije.
Na početku svog izlaganja kazao je: „Franju je ljubav prema Gospodinu nukala da ga sve više nastoji upoznati, da provodi vrijeme s njim, da čezne za njim, a Gospodin je tu ljubav nagradio darom sjedinjenja. Put kojim je on hodio, nije samo namijenjen Manjoj braći ili članovima Drugog ili Trećeg reda svetoga Franje. Put koji vodi do sjedinjenja i savršenstva namijenjen je svima. Gospodin Isus je začetnik i dovršitelj svetosti, ali su i vjernici pozvani sve činiti kako bi mu dopustili da djeluje u njihovim životima.“
U nastavku je predavač na temelju djela Pismo sestrama o savršenom životu koje se pripisuje sv. Bonaventuri, nasljedovatelju sv. Franje naveo neke elemente duhovnoga života koje svaki redovnik i redovnica trebaju imati u svome životu kako bi hodili putem savršenstva (poznavanje sebe, prava poniznost, savršeno siromaštvo, šutnja i šutljivost, molitva, razmatranje Isusove muke i smrti, savršena ljubav prema Bogu, ustrajnost do konca). Tako sv. Bonaventura navodi neophodan uvjet – poznavanje sebe. „Ispitima savjesti i samopromatranjem trebamo upoznavati sebe, okrenuti našu pažnju na Svetoga kojemu se suobličavamo po njegovoj milosti. Ako je duh čovječji zarobljen, nije u stanju naći sebe kao Božju sliku. Prethodni korak samospoznaje nas prirodno vodi prema poniznosti. Poniznost je priznati da bismo bili ništavilo bez njegove milosti koja u nama čini svako dobro. Radikalno siromaštvo za Franju je bio još jedan način otvaranja Božjoj Ljubavi, uzdanje u njegovu Providnost, koracanje putem savršenstva.“
Zatim je predavač istaknuo: „Na platnu života svetog Franje tišina i osamljenost su izvezle najljepše vezove, dostojne kraljevskih dragulja – Isusovih svetih rana. Šutnja je važna pomoć redovniku koji stremi za savršenstvom. Dok čovjek zadržava svoj jezik, promišlja o svojim putovima i postaje svjestan svojih nedostataka, slaboga napretka to ga dovodi da kaje. Stoga da bi redovnik ostao u tišini, mora se nekad odmaknuti, odvojiti u samoću.“
Kako bismo napredovali u savršenstvu, trebamo vježbati svoju dušu u trajnoj molitvi. Molitva je „posuda kojom se milost Duha Svetoga zahvaća iz preobilnog izvora Presvetog Trojstva. Kajanje je prvi stupanj gdje sada onu svoju grješnost koju smo u sebi upoznali donosimo pred Gospodina ponizno i molimo milosrđe. To nas onda vodi k davanju hvale Gospodinu za svu njegovu ljubav koju nam iskazuje. Treći važan korak je usmjerenost na ono što molimo. To je usmjerenost na nakanu, ali još više na samoga Boga. To je stalno odvraćanje od lutanja i obraćenje Gospodinu.“
Nadalje je predavač istaknuo kako nas „Franjevačka tradicija uči da predmet našega razmatranja često mora biti Isusova muka i smrt na križu. Naše srce je Božji oltar na kojemu treba uvijek gorjeti vatra jake ljubavi. A ova vatra se održava drvom križa i prisjećanjem njegove Muke.“ Predavač je potaknuo okupljene redovnike i redovnice: “Učinimo sve da u našoj molitvi i razmatranju Isusova muka i smrt zauzmu jedinstveno mjesto. Dopustimo Gospodinu da u nama zapali vatru svoje Ljubavi, a mi, ljubeći Njega, izgorimo do savršenstva.“
„Uz sve spomenute korake, sv. Bonaventura još ističe ustrajnost povrh svega. Zato sve dobre navike, krjeposti, sve načine okretanja Bogu, otvaranja njegovoj ljubavi, treba čuvati i ustrajati u njima do kraja. Kad je teško, i kada se čini besmisleno, nekorisno, treba ustrajati. Ustrajnost je najbolji znak naše ljubavi“, naglasio je predavač.
Na kraju svoga predavanja fra Alojzije Slavko dodao je još jedan element i poticaj na Franjinom putu savršenstva – odnos prema Bl. Djevici Mariji, Presvetoj Bogorodici. „Pozvani smo graditi svoj odnos s Gospom od Anđela kako bi nam ona posredovala sve milosti potrebne na putu savršenstva.“
Drugo predavanje „Križ – izraz i model slobodne i darovane Ljubavi održala je s. Matija Pačar, ŠSF Mostarske provincije. U svom predavanju promišljala je o križu, onako kako ga je i sv. Franjo proživljavao. „Vjerujem da nam upravo njegov primjer može pomoći da shvatimo kako naše posvećenje započinje promatranjem Krista Preobraženoga ali se dinamika našeg posvećenja najviše pokazuje u suočenju s križem. (Usp. CV 14) Suočiti se s križem svakako nije samo divljenje pred tom Tajnom nego je to pravi Susret s Ljubavlju koja se otkriva i koja nas na poseban način poziva da ju ovom svijetu navijestimo.
Onaj tko uđe u dijalog s Križem spoznaje Božju ljepotu o kojoj govori Augustin, ljepotu koja se rasprostire od neba do zemlje, od rađanja do smrti. Iz osobnog dijaloga s Raspetim sv. Franjo, pred kraj svoga života, piše one najljepše riječi hvalospjeva u kojem zahvaljuje Bogu i hvali ga po svakom stvoru. U baštinu nama franjevcima ovaj je ponizni sveti čovjek ostavio duhovnost protkanu Otajstvom Križa. I to ne smije biti samo divljenje pred tom Tajnom nego stvaranje živog odnosa s Raspetim, ulazak u dijalog s Njim.“
Sestra Matija se upitala: „Koliko smo mi danas doista u dijalogu s Kristom? Koliko se damo dotaknuti i preobraziti Križem? Postaju li naši razgovori površni? Naši odnosi hladni? Naša vjera formalizirana? Iako smo položili zavjete, iako smo posvetili život upravo tom zaručničkom odnosu, jesmo li ipak ponekad preuski jer promatramo vlastitim očima i ne dopuštamo da nas Križ promjeni?“.
„Razmišljajući o Križu kao izvoru i modelu slobodne i darovane ljubavi“ – predavačica je potaknula okupljene da se „pokušaju staviti u dijalog s riječima koje nam Isus s križa upućuje, Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23,33), Još danas bit ćeš sa mnom u Raju (Lk 23,39-43), Evo ti majke (Iv 19,26), Bože moj, zašto si me ostavio?, Žedan sam (Iv 19, 28), Dovršeno je (Iv 19,30), U ruke tvoj predajem duh svoj! (Lk 23, 46).
Na kraju svoga izlaganja s. Matija je kazala: „Poziv svakoga od nas jest otkriti Istinu o sebi a ta nas Istina oslobađa za istinsku radost. Naši utemeljitelji, poput sv. Franje ostavili su nam pravila ali ta pravila nisu ispunjenje radosti. Ona su samo dar da činimo onoliko koliko je nama moguće. Radost i mir se postiže kada činimo ono što nam je moguće i kada na granici naših mogućnosti znamo predati sve u Božje ruke, vjerujući da On poziva. Franjino pravilo je Franjin odgovor ljubavi na ove Riječi s križa. Ali ono nije nastalo kao neka romantična pjesma nego kao plod njegove nutarnje borbe sa sobom i s Evanđeljem. Zato je za Franju Križ izvor i model slobodne i darovane ljubavi jer je duboko u sebi razumio da prava radost nije u idealnim okolnostima, u toplim osjećajima, ugodnom življenju, savršenom obdržavanju nekog reda. Prava radost za Franju je ljubav, a ljubav je biti za drugoga, umrijeti za drugoga. Jer i sam nam Isus kaže da nema veće ljubavi od one koja život svoj položi za svoje prijatelje. (Usp. Iv 15,13).
Misno slavlje je predslavio biskup Majić u suslavlju petnaestak svećenika. Mons. Majić je također izrekao homiliju. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je i svirao Zbor Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije pod ravnanjem s. Ivane Džeba.
Nakon objeda, uslijedilo je razgledavanje samostana, a o povijesti sestara Hercegovačke provincije i zajednice u Bijelom Polju govorila je s. Dominika Anić, članica Uprave.
U popodnevnim satima održana je sjednica Izvršnog odbora Konferencije (za članove), a ostali sudionici su organizirali vrijeme prema osobnom rasporedu. (KVRPP BiH)
