Donosimo u cijelosti prigodnu
homiliju mons. dr. Ratka Perića, biskupa
mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog održanu 27. rujna 2014. na XVII. redovničkom danu u Mostaru:
RADOST IZ OSTVARENA EVANĐELJA
Apostolska
pobudnica Gaudium Evangelii pape
Franje, od 24. studenoga 2013. na svetkovinu Krista Kralja, sastoji se od 5
poglavlja, 288 brojeva i 217 bilježaka: biblijskih i svetootačkih, papinskih i
drugovatikanskih, sinodskih i pojedinih biskupskih konferencija i nekih
teologa. Na hrvatski je prevedena i objavljena na preko 220 stranica. Ozbiljno
i pobudno štivo, osobito u vidu nove evangelizacije suprot „novom
idolopoklonstvu novca“ (GE, 55-57) i „novoj nevidljivoj strahovladi“ zakonȃ i
pravilȃ (GE, 56).
U cijeloj Pobudnici oko 120 puta spominje se riječ radost i veselje. Nije
to malen broj. U njoj se nalaze i neki navodi iz današnjih izabranih čitanja:
iz sv. Pavla Filipljanima: 4,4-7 (GE, 18) i Isusova rečenica iz Lukina
Evanđelja (10,20) učenicima koji su se vratili iz misija da se s pravom raduju
što su im imena zapisana na nebesima (GE, 21).
Radost – gaudium jest
prvotan pojam u pameti, osjećaj u duhu, doživljaj u svijesti. Ako nisi iskusio
ili iskusila što je to duševna radost, ne može ti se to prikazati nekim
jasnijim pojmom od toga. Druge stvari i doživljaje opisujemo s pomoću radosti,
koja je osnovna duševna kvaliteta, izvorno stanje. Ta se duhovna radost može i
obično se očituje i na znakovima našega tijela: u radosti srce se više širi,
mozak se natapa nekom ugodnošću, pluća punije dišu, osjeća se neka sreća. A
veselje – laetitia jest
nešto više vanjsko: kada je osoba nasmijana, zabavna, živahna, dobra
raspoloženja – vesela!
Razumije se, ta se dva pojma, radost i veselje, mogu i miješati, pretapati.
Ima se poseban doživljaj kada se ta unutarnja radost prenese i u vanjsko
veselje, u ukusan objed i u spontanu pjesmu. Evanđelju pripada kudikamo više gaudium
– radost, ali nije mu daleka ni laetitia
– veselje. Čovjek je i jedno i drugo.
Zaustavimo se na Isusovim imperativima iz današnjega Evanđelja. Sv. Luka
prikazuje dvije misije koje je Isus povjerio svojim učenicima. Bile su to kao
neke premijere za sve kasnije misionare, osobito redovnike i redovnice, do
svršetka svijeta. Prvu su misiju poduzela Dvanaestorica u 9. poglavlju, a druga
se tiče Sedamdesetdvojice u ovom 10. poglavlju, iz kojega smo čitali. Ovu je
Sedamdesetdvojicu Isus skupio kao spomenbroj na ona 72 Mojsijeva savjetnika u
knjizi Brojeva (11,16-17.24-25). Gospodin je Isus
ovoj široj skupini učenikȃ rekao nekoliko poruka koje svaki naraštaj njegovih
bližih sljedbenika može lako upamtiti, ali ne isto tako lako srcem prihvatiti i
u djelo provesti. Na žalost, kada im je počeo pričati o Euharistiji, „mnogi
učenici odstupiše, više nisu išli s njime“ (Iv 6,66). Padoše na glavnom ispitu. A kao
savršen Učitelj, koji na kraju sata još jednom ukratko ponovi svojim učenicima
da dobro zapamte, Isus sažeto iznosi odakle dolaze istinske radosti, koje im
nitko oduzeti ne će:
1
– „Molite gospodara žetve, da radnikȃ pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2). Ništa bez Boga-Gospodara: ni
poziva, ni njive, ni žetve, ni rada, ni radnika, ni radosti. U svakoga je od
nas duhovno zvanje izmoljeno, koliko god ono bilo već s dušom uliveno: „od
utrobe majčine“ (Gal 1,15), „iz krila materina“ (Iz 49,1; Jr 1,5), tako da se nitko od nas ne može
hvalisati pred Isusom da smo mi izabrali Njega; mi smo o Njemu ovisni kao loze,
a on je vječni Trs (Iv 15,16).
I zahvalni smo za taj poziv onomu nepoznatom izmolitelju ili moliteljici i Bogu
darovatelju. To i nas obvezuje da se ne molimo samo za svoju
ustrajnost u vjernosti, nego da Bog pozove nove žetelice i žeteoce u žetvu
svoju. Prava se duša uvijek raduje pravomu zvanju u svakom vremenu i prostoru.
2 – „Ne
nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće“ (Lk 10,4). Onako bosi?! Bez džeparca? Ne
to, nego: Nemojte toliko nositi da zaglibite u ovu prolaznu kaljužu! Apostoli,
biskupi, misionari, svećenici, redovnici, redovnice ne da ne smijemo misliti i
brinuti se i za odjeću i obuću, nego ne smijemo to staviti na prvo mjesto:
udušit ćemo se u zemaljskim bazenima. Odnijet će nas povodnji, odroni i
cikloni, sa svom imovinom – kesama, torbama i obućom! I ništa od toga ne ćemo
moći ponijeti na drugi svijet. Samo mrtvačku košulju, koja je ionako bez
džepova. Ne smijemo nikada zaboraviti ono najvažnije, Kraljevstvo nebesko,
kojemu smo dali svoje ime i vrijeme. Ljudi, pa i mi Kristovi sljedbenici, znamo
se, na žalost, ponekada do te mjere uvući u zemaljske vrtove svakovrsna voća da
zaboravljamo kako možemo iznenada biti preneseni na vječno počivalište pod
čempresima. I, eto, ne mislimo na svoju smrt i posmrtni život, jer smo se
zapleli u zemaljske kučine i paučine. „Ne budite zabrinuti ni za što“ – veli
Apostol u današnjem čitanju – „očitujte svoje molbe Bogu“ (Fil 4,6).
3 – „I
nikoga putem ne pozdravljajte“ (Lk 10,4). Isus je to sam tako
strašno formulirao. Ipsissima
verba! Doslovne riječi! Zar je Gospodin protiv ljudskoga bontona
da se ni s kim ne rukujemo i ne pozdravljamo kada dolazimo, prolazimo i
odlazimo? Zar i on sam nije to redovito činio svojim uobičajenim pozdravom: Mir
vama! (Lk 24,36; Iv 20, 19.21.26) ili: Pođi u
miru! (Lk 7,50). Zar se i on nije zadržao na bunaru sa Samarijankom više sati,
sam? (Iv 4). On ovom svojom drastičnom porukom, čak i o nepozdravljanju na
putu, želi nam kazati: Znajte kuda ste pošli i koji vam je cilj. Poštujte
prioritet? Ne zadržavajte se na putu, a pogotovo ne okrećite se natrag!
Zaboravit ćete se u zabavljanju putem: te pozdravi ovoga, te pozdravi onu; te
stani ovdje, te ostani ondje; hajde malo sjedni, haj popit ćemo još jednu; i na
kraju nisi prispio nikamo, nisi obavila posla za kojim si pošla! Izgubiš dnevno
toliko sati u gledanju bezvezarija, u ispijanju kava, u traćenju vremena i
ispiranju usta tračevima o onima koji inače nešto rade, a sve si to dragocjeno
vrijeme propustila ili nepovratno upropastio, držeći pred očima svoga ekrana
tuđe poslove umjesto Evanđelje Kristovo. Nije li tako, pravo reci!
4 – „Ne
prelazite iz kuće u kuću“ (Lk 10,7). Još i ta! Isus time ne kaže
svojim učenicima da ne obilaze kućȃ i obitelji. Kaže li: u koju god kuću uđete,
recite: “Mir kući ovoj!“ Nego: Ne prelazite iz kuće u kuću tražeći što bolji
smještaj: ovdje mi se sviđa, ovdje nema pristojna komfora. Učinite da te
obitelji budu dostojne mira Kristova. Odgovorni budite prema obiteljima u koje
unosite mir! Odgovornost je značajka samo čovjekova. On je svjestan da će pred
nekim, u konačnici pred Bogom, odgovarati za svoje vrijeme, za novac, za
sposobnosti, za radničke ruke, za prelaske iz kuće u kuću. Ja sam odgovoran za
rad, ne za nagradu; za učenje, ne za uspjeh. Ono što vidiš u neodgovorna
djeteta, ne sablažnjava te, nego ga popravljaš. A ako to isto vidiš u odgovorna
mu oca ili matere, zaprepastiš se i pitaš se, gdje mu je odgovornost, gdje li
joj je pamet?! Ne bismo nikada smjeli izgubiti sa svoga dnevnog radara kuću
Božju! I „šatore vječne“ (Lk 16,9).
5 –
„Jedite i pijte što se kod njih nađe“ (Lk 10,7). Isus sasvim praktično govori.
To jest ne idite za tim da što bolje jedete i ljepše se obučete i obujete,
tražeći gdje se manje radi a više zarađuje, čeznući za raskošnim četvrtima, za
uglednijim školama, za podatnijim župama, za unosnijim službama, za bogatijim
zemljama. „Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama“ (Gal
5,24). Učenik ili učenica Krista raspetoga ne može tražiti zemaljskih luksuza.
Čim vidiš da hoće raskoš ili želi novac za sebe, a ne za Crkvu, za siromahe,
nije pravi svećenik, ni misionar, ni redovnik, ni Kristova učenica!
6 – “Ne
radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena
zapisana na nebesima“ (Lk 10,20). Eto odakle prava duhovna
radost: iz savršeno ostvarena Evanđelja. Iz toga što gledamo konačan cilj, što
smo u određenu redovničku zajednicu odnosno u Crkvu upisali ne samo svoje ime
nego i svoje srce, i sposobnosti, i želje. Tko to u životu ostvari, blago
njemu! Može se istinski radovati puninom radosti koja dolazi od Krista. To je
radost Evanđelja i to je radostan navjestitelj Evanđelja. (Homilija preuzeta
sa: www.cbismo.com)
Nakon objeda na programu je bilo razgledavanje samostana i
kulturno-povijesnih znamenitosti. U 16 sati u dvorani Hrvatskoga doma
“Herceg Stjepan Kosača” upriličena je predstava “Majka Terezija
– Svetica tame” autora Venka Andonovskog u režiji Gradimira Gojera. Program
je završio molitvom Večernje koju su animirali bogoslovi Franjevačke provincije
Sv. Križa
Bosne Srebrene te zatvaranjem skupa u 18 sati. (www.cbismo.com)
