O 150. obljetnici utemeljenja Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja
Svečanim Euharistijskim slavljem i prigodnim koncertom, u nedjelju 3. ožujka 2019. u prostorijama Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Kovačićima u Sarajevu Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina proslavile su 150. obljetnicu utemeljenja Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja. Prigodnu propovijed koju je tijekom Mise uputio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić prenosimo u cijelosti:

Uzoriti oče kardinale,
preuzvišeni Apostolski nuncije,
tajniče Apostolske nuncijature,
poštovana braćo svećenici,
drage sestre franjevke koje slavite 150 godina Družbe,
draga braćo i sestre!

Današnje Evanđelje nam nudi jedno životno rješenje za dobre međuljudske odnose: i u braku i obitelji i u samostanu i u svećeništvu: Što gledaš trun u oku brata svojega, a truna u oku svome ne opažaš?
Isus je uvijek životno konkretan i jasan, a kad je potrebno, i oštar. Posebno se doima njegova prispodoba o čovjeku koji žuri izvaditi trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne opaža.
Isus ukazuje na nasu ljudsku sebičnost, nekritičnost, površnost u odnosima prema bližnjima.
Braćo i sestre! Osjetljivi samo na nedostatke svojih bližnjih i brzo ih uočimo dok svojih ne vidimo. Vidimo i manje negativne stvari kod drugih, dok kod sebe ne opažamo gotovo ništa lošega. Isusov govor o trunu i brvnu u oku ukazuje da je to upozorenje na našu ljudsku ograničenost, nekritičnost, koje truju međuljudske odnose.
Ova prispodoba iz Evanđelja pokazuje i ukazuje da je ljubav najviša krepost našeg odnosa, prema Bogu i prema bližnjemu. Ona je iznad svega. Tko ljubi ispunio je zakon: po ljubavi bit ćemo suđeni. Ljubav prema bližnjemu je mjerilo i naše ljubavi prema sebi i prema Bogu.
Jer, tko tvrdi da ljubi Boga kojega ne vidi, a ne ljubi brata kojega vidi, lažac je, tvrdi sv. Ivan u svojoj poslanici.
Dakle, najdublji ponor čovjeka, jest pomanjkanje ljubavi.
Isus nas potiče da jedni drugima pomažemo u službi kršćanske ljubavi .
Moli za ljubav prema sebi i bližnjemu! Zašto? Tek kad riješimo stanje u svojem srcu, možemo pristupiti bratu/sestri, bližnjemu s nakanom da iz njegova oka izvadimo trun. Tada će ti oko biti čisto, pogled jasan moći će vidjeti sve što je na bratu i sestri, i nećemo biti blokirani pomanjkanjem ljubavi jednih prema drugima
Drage sestre, vaša Družba je 150 godina u službi te ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Unatoč toliko godina, pozvani ste trajno obnavljati i sebe i one kojima ste poslani. Po primjeru sv. Franje, koji se trudio obnoviti ono najbolje što čovjek jest, a to je njegova sličnost s Bogom.
Da bi u tome uspjeli, potrebno je srce ispunjeno Bogom, srce koje zrači dobrotom i ljubavlju.
Ovo naše vrijeme je kairos, jest vrijeme proročkog oslobođenja, u kojem smo pozvani otkriti novu ulogu svećeničkog i redovničkog života i djelovanja.
Naša ovodobna proročka uloga jest da iz perspektive evanđelja interpretiramo sadašnjost na koju se onda nadovezuje budućnost.
Bez proroka, sadašnjost bi se pretvorila u prošlost, a prošlost bi se gledala kao budućnost.
Svi smo mi, braćo i sestre, po krštenju, pozvani biti proroci, a proročko poslanje svih krštenih, a posebno redovničkih osoba i svećenika, jest vraćati sebe i bližnjega Bogu.
Grčki filozof Diogen je upalio svjetiljku u po bijela dana, sišao na tržnicu i vikao: „Tražim čovjeka! Tražim čovjeka!“.
Draga braćo i sestre, potrebno je da upalimo svjetiljke i da tražimo Boga, da tražimo sebe i da vidimo svoje bližnje.
Mi, ovodobne generacije trebamo osobnog Boga, s kojim ćemo uspostaviti odnos, trebamo Boga, koji odgovara na naša temeljna životna pitanje, trebamo Boga „većeg od našega srca“, trebamo Boga Isusa Krista, koji je nazočan u euharistiji, u Crkvi, u stvorenju, u bližnjemu, svugdje gdje se odvija život.
Živimo u svijetu dvaju paradoksalnih, kaotičnih procesa: s jedne svijet se sve više povezuje i ujedinjuje, a ljudi se otuđuju, osamljeniji su.
Braćo i sestre! Što nam je činiti? U ovakvom svijetu pozvani smo pokazati da je primanje svetih sakramenata, sudjelovanje na Svetoj misi, molitvi, čitanju Svetoga pisma i djela ljubavi da su alternativa modernom individualizmu.

Drage sestre, životi generacija prije vas i vi danas, svjedoče da u redovničkoj zajednici ne smije doći do izražaja: samovolja, sebičnost, individualizam, nego odgovornost svih za sve, za svaku sestru. To je odgovor zašto vaša redovnička zajednica – Družba slavi 150. obljetnicu trajanja, nazočnosti i u BiH, i u Hrvatskoj, i u Sloveniji i na svim adresama diljem svijeta kamo ste poslane.
Sv. Franjo Asiški pjeva: Bože moj, učini me oruđem, (a ne oružjem) svoga mira da onamo gdje vlada mržnja donosim ljubav.
Ne da mene drugi razumiju, nego da ja druge razumijem; ne da budem ljubljen, nego da ljubim – samo se dajući prima, samo se praštajući zaslužuje.
Pomozi nam, Gospode, da otkrijemo brvna u vlastitim očima, a da kod bližnjih zaboravimo trunje. Amen