Dana 3. srpnja 2022. blago u Gospodinu je preminula s. Leonarda (Katica) Novak u  85. godini života i 64. godini redovništva. Sprovod pokojne s. Leonarde bit će 4. srpnja 2022. godine  u 11 sati na groblju Sv. Roka u Kloštru Ivaniću. Sveta Misa zadušnica slavit će se u župnoj crkvi nakon sprovodnih obreda.

Katica, s. Leonarda, Novak rođena je 21. srpnja 1937. u Beogradu u bolnici na Dedinju od oca Mije i majke Margarete rođene Blagović kao četvrto od jedanaestoro djece. Poput mnogih Međimuraca Mijo i Margareta krenuli su 1936. na privremeni rad u Beograd i ondje su ostali do 1940. kada su se vratili u svoje Međimurje. Poslije male mature Katica je upisala Učiteljsku školu u Čakovcu, međutim bilo je mnogo učenika i trebala je čekati da netko odustane. U međuvremenu je preko mjesnoga župnika majka dobila vijest da školske sestre franjevke iz njihova sela, Slovenske provincije, traže djevojke za medicinsku školu u Pančevu. S ocem je Katica pošla u Pančevo vidjeti kakva je to škola, no otac je odmah rekao da je Katica došla samo završiti medicinsku školu, da nije za časnu sestru jer je „preživa“. Ondje su bile djevojke iz Slovenije, iz Bosne također, a jedna od njih je bila naša Marija Nedić (kasnije s. Ćirila). Ubrzo su došle i mlade sestre iz Virovitice i iz Visokog, s. Klara Turalija i s. Jacinta Marijan, koje je tadašnja provincijska predstojnica s. Barbara Šenekar poslala kao ispomoć sestrama Slovenske provincije. Djevojke i sestre su odmah zaposlene u Općoj bolnici u Pančevu kao pomoćne njegovateljice na Dječjem odjelu s tim da su uz posao pohađale i medicinsku školu. Katica je potom poslana u školu pedijatrijskog smjera u Novi Sad,  gdje su također radile sestre u građanskoj odjeći, a stanovala je kod jedne mađarske obitelji. Tako je školujući se za medicinsku sestru i promatrajući izbliza sestre franjevke i sama poželjela pridružiti im se i poći u samostan, što je i učinila, a medicinsku školu je kasnije završila u Zagrebu. Dakle, u kandidaturu ju je primila s. Barbara Šenekar u Virovitici koncem svibnja 1957. U postulaturu je primljena u rujnu 1958. u Kloštru Ivaniću, a u novicijat 1. veljače 1959. u Kloštru Ivaniću i dobila je redovničko ime s. Leonarda. Prve zavjete položila je 2. veljače 1960. također u Kloštru Ivaniću, a doživotne 8. rujna 1964. u Rimu.

Prvo mjesto gdje je radila kao medicinska sestra bilo je Očna klinika u Sarajevu gdje je kratko ostala. Godine 1961. je prekinula posao i poslana u Rim, u bolnicu San Filipo Neri na Onkološki odjel. Prema kazivanju s. Leonarde godine provedene u Rimu, od 1961. do 1967. značile su mnogo za njezin redovnički život. Uz talijanski jezik koji je imala priliku učiti radeći u bolnici, upoznala je bolje Crkvu i produbila vjeru. U to vrijeme održan je i Drugi vatikanski sabor, bila je na sprovodu pape Ivana XXIII, na inauguraciji pape Pavla VI. U našoj generalnoj kući imala je priliku bolje upoznati povijest naše Družbe i naše Provincije za čiju povijest se zainteresirala te se kasnije posvetila istraživanju i skupila dio građe koji je i poslužio pisanju o našoj povijesti. O 25. obljetnici kuće novicijata i samostana u Kloštru Ivaniću objavila je kraću brošuru „Naši jubileji“ s prilozima iz povijesti Provincije, poticala je sestre da i same bilježe važne događaje iz života zajednice. To je činila s mnogo entuzijazma suočavajući se često i s nerazumijevanjem sestara s obzirom da je Provincija desetljećima živjela u oskudici, bez vlastitih samostana i dovoljno sredstava za život. U tridesetoj godini života imenovana je voditeljicom novakinja te je, nakon završena seminara za odgajateljice u Rimu, službu preuzela u Kloštru Ivaniću u studenom 1967. Kroz 6 godina, do 1973. u novicijat je ušlo 110 novakinja.

Od 1973. do 1976. s. Leonarda je živjela u sestarskoj kući u Zagrebu u Pašmanskoj te radila u bolnici u Zagrebu, od 1976. ponovo je u Kloštru Ivaniću gdje je kraće vrijeme radila s kandidaticama, a 1978. zaposlena je kao medicinska sestra u Domu zdravlja u Ivanić Gradu. Godine 1991. kada je počeo rat u Hrvatskoj, imajući dovoljno radnoga staža, odlučila je poći u mirovinu kako bi posao dobila mlađa kolegica, majka dvoje djece koja je bila tehnološki višak. No, mirovina nije značila i mirovanje za s. Leonardu. Prepoznala je potrebu te se uključila u rad Caritasa koji je na poticaj kardinala Franje Kuharića oživio ili je u to vrijeme osnovan u svim župama u Hrvatskoj. Mnogi izbjegli i prognani iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine su i po djelovanju s. Leonarde osjetili snagu kršćanske ljubavi, snagu Crkve koja je mnogima bila jamac preživljavanja i novih početaka. Angažman u župnom Caritasu koji je inicijativom župnika fra Slavka Bulaje veoma aktivno radio pod vodstvom s. Leonarde sve do 2006. kada ga je predala gospođi Miri Vlahović te ukupno djelo s. Leonarde, prepoznato je i priznato i od Općinskog vijeća Općine Kloštar Ivanić. Na Badnjak 2013. dodijeljena joj je Nagrada za životno djelo. Iz Caritasa se 2006. preselila raditi na samostanskoj porti, no i dalje raspoloživa za siromahe i potrebite, i dalje u akciji, s dopuštenjem župnika okuplja one koji žele činiti dobro i organizira akcije pomoći u izgradnji kuće potrebitima kao i u drugim karitativnim aktivnostima. Sestra Leonarda je uistinu živjela život. Intenzivno, na svoj, jedinstven način, potičući život i u drugima, u zajednici u kojoj je živjela. Uvijek spremna na različite načine pričom, pjesmom, često i scenski prikazati crtice iz života zajednice i pojedinih sestara. To je rado činila i u tome se nije dala spriječiti ni kada je pobolijevala i kada su je snage počele izdavati. Prije nekoliko godina joj je dijagnosticiran melanom oka i kože, dogodila se i fraktura kuka, no sve je prihvaćala i nosila na svoj način, kao nešto što pripada životu čovjeka na zemlji.

Nije moguće ukratko nabrojiti inicijative i akcije koje je poduzimala s. Leonarda, bilo kao medicinska sestra, kao odgajateljica, kao sestra u zajednici. U Domu zdravlja u Ivanić Gradu bila je članica savjeta Doma zdravlja, u svojoj redovničkoj zajednici je također bila članica Provincijskog kapitula, savjetnica u Provincijskoj upravi, članica Vijeća za povijest Provincije, članica Vijeća za karitativni rad u Provinciji, članica Vijeća za provincijsku baštinu koju je prikupljala i koja čini veliki dio zbirke predmeta, ručnih radova i zapisa sestara pohranjene u sjedištu Provincije u Sarajevu. Angažirana je bila i kao volonterka u Crvenom križu, volonterka Caritasa u ratu i poraću, volonterka u pastoralu župe.. Uređivala je i pisala kroniku samostana u Kloštru Ivaniću, kroniku Caritasa u župi Kloštar Ivanić, uredila je brojne zidne novine i brojne panoe u različitim prigodama. Držala je vrijednim zabilježiti događaje iz svoga života, iz života svoje obitelji, svoje zajednice i to je i činila, kako je i sama kazala, u znak zahvalnosti svima s kojima je živjela, radila i surađivala za života.

Opraštajući se od s. Leonarde zahvaljujemo Bogu za njezin život koji je prihvatila i živjela kao Božji dar i darivala ga velikodušno i rado.  Zahvalne smo za radost koju je s. Leonarda nastojala nositi kroz život, za radost koju je nosila nevoljnima, siromasima, potrebitima, za radost koja je bivala i naša radost. Gospodin neka joj uzvrati obilato, neka joj bude blag sudac.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!