U povodu
otvaranja Godine posvećenog života, biskupi Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine uputili su, 19. studenog 2014. svoju Poruku koju prenosimo u
cijelosti:
Biskupi Biskupske
Konferencije Bosne i Hercegovine pridružuju se papi Franji i općoj Crkvi
prigodom otvaranja Godine posvećenog života 30. studenog 2014. na prvu nedjelju
Došašća i pozivaju sve vjernike da u toj godini (30. 11. 2014. – 02. 2.
2016.) ostanu otvoreni Duhu Svetom i mole za osobe posvećenog života u
Crkvi i za nova zvanja u posvećenom životu koji je dar Boga Oca svojoj Crkvi.[1] Smjernice
za Godinu posvećenog života žele potaknuti susret s Kristom preko istinskih
svjedoka vjere i njezina produbljivanja. Riječ je o prijedlozima čiji je cilj
odgovoriti na poziv Svetoga Oca da se posvema živi Godina posvećenog života,
čije će produbljivanje pridonijeti učvršćivanju jedinstva i zajedništva između
raznih sastavnica velike obitelji Crkve.
Godina posvećenog
života počinje na 50. obljetnicu od završetka Drugog vatikanskog koncila.
Koncil je središnji događaj Crkve toga vremena i to je događaj na koji se
trebamo stalno vraćati. To je događaj za obraćenje svakoga katolika i cijele
Crkve, za povratak Bogu, za produbljivanje i življenje s većom hrabrošću
vlastite vjere, za osnaživanje pripadnosti Crkvi, „učiteljici ljudskog roda“,
koja nas, naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata i djelima
ljubavi, vodi u susret i u spoznaju Krista, pravoga Boga i pravoga
čovjeka. To je susret sa živom Osobom koja duboko preobražava sve nas,
otkrivajući nam naš pravi identitet djece Božje. Susret s Kristom obnavlja naše
ljudske odnose, usmjeravajući ih, iz dana u dan, prema većoj solidarnosti i
bratstvu, u logici ljubavi.
Koncil je bio
ponovno otkriće evanđeoskog zanosa, usredotočen na obnovu i vjerodostojnost
Crkve u svijetu.
Crkva se predstavila svijetu po Koncilu i koncilskim dokumentima. To je bio
znak da je Crkva bila dostatno jaka kako bi si postavila zahtjevna pitanja o
primjerenosti svoje kulture i svojih struktura u slojevitosti suvremenog
društva. Koncil je nastojao oživjeti vjeru u njezinoj istinitosti i ljepoti
kako bi postala živa vjera u svijetu koji se mijenja, tj. navijestiti Krista
suvremenom čovjeku. Koncilski su oci nastojali prikazati vjeru djelotvorno. Ako
su se s povjerenjem otvorili dijalogu s modernim svijetom, učinili su to, jer
su bili sigurni u svoju vjeru. Srž sabora jest jedinstvo nauka, vjere i
života čije je središte Krist, jedini Spasitelj svijeta. Njega treba
navješćivati čovjeku našega vremena, vraćajući se na živi izvor evanđelja koje
preobražava našu osobu. Uz davanje primata Božjoj riječi, kao i uz davanje
primata Božjem narodu koji se okuplja na slavlje sakramenata, posebice je
naglašena važnost ekumenizma, dijaloga, ali i misionarsko poslanje Crkve.
Dokumenti koje su
usvojili koncilski oci, po riječima sv. Ivana Pavla II., „ne gube
vrijednost ni svježinu“. Trebamo ih čitati na odgovarajući način,
upoznavati i usvajati kao kvalificirane i normativne tekstove učiteljstva
unutar crkvene tradicije. Ti dokumenti su velika snaga za uvijek potrebnu
obnovu Crkve.
Posebno ističemo
dokumente Lumen Gentium, u kojem je posvećeni život našao crkveni
status, i Perfectae caritatis, koji je magna carta Koncila
za prilagođenu obnovu redovništva u Crkvi, tijelo Crkve, kako
bi vještina tumačenja toga milosnog događaja bila potvrđena u ekleziologiji
zajedništva: „Kada nam Koncil kaže da je redovnički život dar Duha u Crkvi,
ističe ne samo narav dara, nego također stvarnost u kojoj je dar dan: Crkva,
tijelo crkve (…). Okvir je Crkva: posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u
Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu“.[2]
Posvećeni život živi
novo razdoblje u kojem, u vidljivim znakovima smrti, prepoznaju se, brojni
hodovi životnosti i svetosti u crkvenom zajedništvu. Univerzalna prisutnost
posvećenog života i evanđeoski karakter njegova svjedočenja koji pokazuju svom
jasnoćom da on nije stvarnost izolirana i rubna, nego se tiče cijele Crkve. U
stvarnosti, posvećeni život se stavlja u samo srce Crkve kao
odlučni element za njezino poslanje, budući da „izražava intimnu narav
kršćanskog poziva“ i čežnju čitave „Crkve-Zaručnice prema ujedinjenju s jedinim
Zaručnikom“.[3]
U Godini posvećenog
života treba prepoznati i ispovijedati slabosti koje prate posvećeni život, no
također „viknuti“ svijetu, i to snažno i radosno, o svetosti i životnosti koje
su prisutne u njemu. Tri su cilja Godine posvećenog života.
Prvi se cilj odnosi
na prošlost,
jer proteklih 50 godina koje nas dijele od Koncila, prepoznajemo kao milosno
vrijeme za posvećeni život, budući da su postkoncilske godine bile na
poseban način označene prisutnošću Duha koji pomaže da se slabosti i
nevjernosti dožive kao iskustvo milosrđa i ljubavi Božje. Upravo stoga želi se
da Godina posvećenog života bude prilika da se svi posvećeni sa
zahvalnošću spomenu prošlosti.
S pozitivnim
pogledom na to vrijeme milosti, sve se želi potaknuti da s nadom prigrle
budućnost, drugi je cilj. Svjesni smo da je
sadašnji trenutak „delikatan i težak“[4] i
da kriza kroz koju prolazi društvo i sama Crkva dotiče i posvećeni život. No tu
krizu ne bi trebalo prihvaćati kao „predsoblje smrti, nego kao kairos,
kao pravu prigodu koja pogoduje rasti u dubinu, a s time i za nadu, potaknutu
sigurnošću da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve jer ga je želio
sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve“ (Benedikt XVI). Nasuprot mnogim
„prorocima nesreće“ redovnike i redovnice se želi
potaknuti da budu muškarci i žene nade; nade koja se ne temelji na našim
snagama i statistikama, nego na Onome u koga je svaki Bogu posvećeni povjerovao
i stavio svoju nadu. U njemu nam nitko neće ukrasti nadu.
Treći cilj usmjerava
Bogu posvećene da snažnim duhovnim oduševljenjem žive sadašnjost.Oduševljenje govori
o zaljubljenosti te istinskom prijateljstvu i dubokom zajedništvu. Sve to što
čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete i
izbliže slijede Krista u Bogu posvećenom životnom staležu. Godina posvećenog života
je važan trenutak da bi se „evangelizirao“ vlastiti poziv i svjedočila ljepota
nasljedovanja Krista u mnogostrukim formama u kojima se izražava posvećeni
život, kao i poziv da se prikupe svjedočanstva koje su ostavili utemeljitelji i
utemeljiteljice. U traženju odgovora na te pozive po primjeru pape Franje Bogu
posvećene se potiče da požele „probuditi svijet“ svojim proročkim
svjedočanstvom, napose svojom prisutnošću u egzistencijalnim periferijama
siromaštva. Sve to uvest će redovništvo u daljnji tijek obnove koja je
predložena na Koncilu kako bi hrabro i nanovo predstavili i živjeli, u
dinamičnoj vjernosti, iskustvo utemeljiteljâ i utemeljiteljica.
Logo za Godinu
posvećenog života ističe da posvećeni život u Crkvi danas sadrži Evanđelje,
prorokovanje, nadu. On simbolima izražava temeljne vrijednosti
redovničkog posvećenja. U njemu se prepoznaje neprekinuto djelo Duha Svetoga,
koji u svakom vremenu pokazuje bogatstvo života evanđeoskih savjeta kroz
mnoštvo karizmi te je i na taj način vječno prisutan u Crkvi i svijetu, u
vremenu i prostoru.[5]
Golubica nad vodama predstavlja djelovanje Duha Svetoga,
izvora života i nadahnitelja kreativnosti. To je poziv na početke povijesti: U
početku Duh Božji lebdio je nad vodama (usp. Post 1,2). Golubica, lebdeći nad
morem punim još uvijek neizražena života, upućuje na vjernu i strpljivu
plodnost, dok znakovi koji je okružuju upućuju na kreativno i obnoviteljsko
djelovanje Duha. Osim toga golubica evocira posvećenje Kristove ljudskosti u
krštenju.
Vode, sastavljene od
mozaik pločica, ukazuju na složenost i sklad ljudskih i kozmičkih elemenata,
koje Duh Sveti čini „neizrecivim uzdasima“ u skladu s tajanstvenim Božjim
planovima (usp. Rim 8, 26-27), jer se spajaju u gostoljubivom i plodnom susretu
koji dovodi do novog stvaranja. Među valovima povijesti golubica leti nad
vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Redovnici i redovnice u znaku Evanđelja,
oduvijek hodočasnici među narodima, žive svoje raznovrsne karizme i
služenja „kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti“ (1 Pt 4,10);
obilježeni znakom Kristova križa do mučeništva, žive povijest s mudrošću
Evanđelja, Crkve koja grli i liječi sve ljudsko u Kristu.
Tri zvijezde podsjećaju na
identitet Bogu posvećenog života u svijetu kao ispovijedanje Trojstva, znak
bratstva i službu ljubavi (confessio Trinitatis, signum fraternitatis et
servitium caritatis). Izražavaju međusobni suodnos trojstvene ljubavi,
koju Bogu posvećeni život pokušava živjeti svakodnevno u svijetu. Zvijezde
podsjećaju i na trostruki zlatni pečat kojim bizantska ikonografija časti
Mariju, punu Svetosti, Božju Majku, prvu učenicu Kristovu, primjer i zaštitnicu
svakog posvećenog života.
Višeplošnički (poliedarski) globus označava
svijet s raznolikošću naroda i kultura, kako navodi papa Franjo[6] Dah
Duha ga podržava i vodi prema budućnosti: poziv redovnicima i redovnicama „da
postanu nositelji Duha(pneumatophóroi), istinski duhovni muškarci i
žene, sposobni potajno oploditi povijest“.[7]
Natuknica daje konačan naglasak identitetu i
vidicima, iskustvu i idealima, milosti i putu, koje Bogu posvećeni život živi i
nastavlja živjeti u Crkvi kao Božjem narodu, vodeći narode i kulture prema
budućnosti.
Evanđelje ukazuje na
temeljnu normu Bogu posvećenog života koja je „nasljedovanje Krista prema
Evanđelju“.[8] Prvo
kao „živo sjećanje na način postojanja i djelovanja Isusa“,[9] a
zatim kao mudrost života u svijetlu brojnih preporuka koje je Učitelj ponudio
učenicima.[10] Evanđelje
daje usmjeravajuću mudrost i radost.[11]
Prorokovanje podsjeća na proročki karakter Bogu
posvećenog života koji „se postavlja kao poseban oblik sudjelovanja u proročkoj
službi Krista, priopćena po Duhu cijelom Božjem narodu“.[12] Može
se govoriti o autentičnoj proročkoj službi, koja proizlazi iz Božje Riječi,
prihvaćena i življena u različitim životnim okolnostima. Služba se izražava u
hrabrom prigovoru, u najavi nove „Božje posjete“ i „istraživanjem novih putova
da posuvremeni Evanđelje u povijesti, u pogledu na Kraljevstvo Božje“.[13]
Nada podsjeća na eshatološko kršćansko
otajstvo. Živimo u vremenu rasprostranjene nesigurnosti i nedostatka projekata
u širokom obzorju: nada pokazuje svoju kulturnu i društvenu krhkost, obzorje je
mračno jer „čine se često izgubljeni tragovi Božji“.[14] Bogu
posvećeni život ima trajnu eshatološku projekciju: svjedočenje u povijesti da
će svaka nada imati konačno okupljanje i pretvara se u „misiju, tako da
Kraljevstvo se potvrđuje u rastućem obliku ovdje i sada“.[15] Znak
nade Bogu posvećenog života postaje bliskost i milosrđe, prispodoba o
budućnosti i slobodi od svakog idolopoklonstva.
„Potaknuti Ljubavlju
koju Duh Sveti izlijeva u naša srca“ (Rim 5,5), redovnici i redovnice, dakle,
obgrljuju svemir i postaju sjećanje na ljubav Trojstva, posrednici u
zajedništvu i jedinstvu, moleći stražari na ivici povijesti, solidarni s
čovječanstvom u svojim tihim naporima i traženjima Duha.
Pozivamo svu braću
svećenike da na prvu nedjelju Došašća, kada započinje Godina posvećenoga
života, u svojim propovijedima za vrijeme Misnih slavlja, koristeći i ovu
poruku, ne zaborave poučiti vjernike o značenju Bogu posvećenoga života i
pozvati ih na molitvu za braću i sestre koji su u redovničkom životu svoj život
Bogu posvetili.
Sarajevo, 19. studenog 2014.
Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
Mons.
Franjo Komarica
biskup banjolučki i predsjednik BK BiH
Mons.
Ratko Perić
biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Mons.
Tomo Vukšić
vojni biskup
Mons.
Pero Sudar
pomoćni biskup vrhbosanski
Mons. Marko Semren
pomoćni biskup
banjolučki
