U povodu
otvaranja Godine posvećenog života, biskupi Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine uputili su, 19. studenog 2014. svoju Poruku koju prenosimo u
cijelosti:

Biskupi Biskupske
Konferencije Bosne i Hercegovine pridružuju se papi Franji i općoj Crkvi
prigodom otvaranja Godine posvećenog života 30. studenog 2014. na prvu nedjelju
Došašća i pozivaju sve vjernike da u toj godini (30. 11. 2014. – 02. 2.
2016.) ostanu otvoreni Duhu Svetom i mole za osobe posvećenog života u
Crkvi i za nova zvanja u posvećenom životu koji je dar Boga Oca svojoj Crkvi.
[1] Smjernice
za Godinu posvećenog života žele potaknuti susret s Kristom preko istinskih
svjedoka vjere i njezina produbljivanja. Riječ je o prijedlozima čiji je cilj
odgovoriti na poziv Svetoga Oca da se posvema živi Godina posvećenog života,
čije će produbljivanje pridonijeti učvršćivanju jedinstva i zajedništva između
raznih sastavnica velike obitelji Crkve.

Godina posvećenog
života počinje na 50. obljetnicu od završetka Drugog vatikanskog koncila.
Koncil je središnji događaj Crkve toga vremena i to je događaj na koji se
trebamo stalno vraćati. To je događaj za obraćenje svakoga katolika i cijele
Crkve, za povratak Bogu, za produbljivanje i življenje s većom hrabrošću
vlastite vjere, za osnaživanje pripadnosti Crkvi, „učiteljici ljudskog roda“,
koja nas, naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata i djelima
ljubavi, vodi u susret i u spoznaju Krista, pravoga Boga i pravoga
čovjeka. To je susret sa živom Osobom koja duboko preobražava sve nas,
otkrivajući nam naš pravi identitet djece Božje. Susret s Kristom obnavlja naše
ljudske odnose, usmjeravajući ih, iz dana u dan, prema većoj solidarnosti i
bratstvu, u logici ljubavi.

Koncil je bio
ponovno otkriće evanđeoskog zanosa, usredotočen na obnovu i vjerodostojnost
Crkve u svijetu
.
Crkva se predstavila svijetu po Koncilu i koncilskim dokumentima. To je bio
znak da je Crkva bila dostatno jaka kako bi si postavila zahtjevna pitanja o
primjerenosti svoje kulture i svojih struktura u slojevitosti suvremenog
društva. Koncil je nastojao oživjeti vjeru u njezinoj istinitosti i ljepoti
kako bi postala živa vjera u svijetu koji se mijenja, tj. navijestiti Krista
suvremenom čovjeku. Koncilski su oci nastojali prikazati vjeru djelotvorno. Ako
su se s povjerenjem otvorili dijalogu s modernim svijetom, učinili su to, jer
su bili sigurni u svoju vjeru. Srž sabora jest jedinstvo nauka, vjere i
života čije je središte Krist, jedini Spasitelj svijeta. Njega treba
navješćivati čovjeku našega vremena, vraćajući se na živi izvor evanđelja koje
preobražava našu osobu. Uz davanje primata Božjoj riječi, kao i uz davanje
primata Božjem narodu koji se okuplja na slavlje sakramenata, posebice je
naglašena važnost ekumenizma, dijaloga, ali i misionarsko poslanje Crkve.

Dokumenti koje su
usvojili  koncilski oci, po riječima sv. Ivana Pavla II., „ne gube
vrijednost ni svježinu“
. Trebamo ih čitati na odgovarajući način,
upoznavati i usvajati kao kvalificirane i normativne tekstove učiteljstva
unutar crkvene tradicije. Ti dokumenti su velika snaga za uvijek potrebnu
obnovu Crkve.

Posebno ističemo
dokumente Lumen Gentium, u kojem je posvećeni život našao crkveni
status, i Perfectae caritatis, koji je magna carta Koncila
za prilagođenu obnovu redovništva u Crkvi, tijelo Crkve, kako
bi vještina tumačenja toga milosnog događaja bila potvrđena u ekleziologiji
zajedništva: „Kada nam Koncil kaže da je redovnički život dar Duha u Crkvi,
ističe ne samo narav dara, nego također stvarnost u kojoj je dar dan: Crkva,
tijelo crkve (…). Okvir je Crkva: posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u
Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu
“.[2]

Posvećeni život živi
novo razdoblje u kojem, u vidljivim znakovima smrti, prepoznaju se, brojni
hodovi životnosti i svetosti u crkvenom zajedništvu. Univerzalna prisutnost
posvećenog života i evanđeoski karakter njegova svjedočenja koji pokazuju svom
jasnoćom da on nije stvarnost izolirana i rubna, nego se tiče cijele Crkve. U
stvarnosti, posvećeni život se stavlja u samo srce Crkve kao
odlučni element za njezino poslanje, budući da „izražava intimnu narav
kršćanskog poziva“ i čežnju čitave „Crkve-Zaručnice prema ujedinjenju s jedinim
Zaručnikom“.[3]

U Godini posvećenog
života treba prepoznati i ispovijedati slabosti koje prate posvećeni život, no
također „viknuti“ svijetu, i to snažno i radosno, o svetosti i životnosti koje
su prisutne u njemu. Tri su cilja Godine posvećenog života.

Prvi se cilj odnosi
na prošlost
,
jer proteklih 50 godina koje nas dijele od Koncila, prepoznajemo kao milosno
vrijeme za posvećeni život
, budući da su postkoncilske godine bile na
poseban način označene prisutnošću Duha koji pomaže da se slabosti i
nevjernosti dožive kao iskustvo milosrđa i ljubavi Božje. Upravo stoga želi se
da Godina posvećenog života bude prilika da se svi posvećeni sa
zahvalnošću spomenu prošlosti
.

S pozitivnim
pogledom na to vrijeme milosti, sve se želi potaknuti da s nadom prigrle
budućnost, drugi je cilj
. Svjesni smo da je
sadašnji trenutak „delikatan i težak“[4] i
da kriza kroz koju prolazi društvo i sama Crkva dotiče i posvećeni život. No tu
krizu ne bi trebalo prihvaćati kao „predsoblje smrti, nego kao kairos,
kao pravu prigodu koja pogoduje rasti u dubinu, a s time i za nadu, potaknutu
sigurnošću da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve jer ga je želio
sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve“ (Benedikt XVI). Nasuprot mnogim
„prorocima nesreće“ redovnike i redovnice se želi
potaknuti da budu muškarci i žene nade
; nade koja se ne temelji na našim
snagama i statistikama, nego na Onome u koga je svaki Bogu posvećeni povjerovao
i stavio svoju nadu. U njemu nam nitko neće ukrasti nadu.

Treći cilj usmjerava
Bogu posvećene da snažnim duhovnim oduševljenjem žive sadašnjost
.Oduševljenje govori
o zaljubljenosti te istinskom prijateljstvu i dubokom zajedništvu. Sve to što
čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete i
izbliže slijede Krista u Bogu posvećenom životnom staležu. Godina posvećenog života
je važan trenutak da bi se „evangelizirao“ vlastiti poziv i svjedočila ljepota
nasljedovanja Krista u mnogostrukim formama u kojima se izražava posvećeni
život, kao i poziv da se prikupe svjedočanstva koje su ostavili utemeljitelji i
utemeljiteljice. U traženju odgovora na te pozive po primjeru pape Franje Bogu
posvećene se potiče da požele „probuditi svijet“ svojim proročkim
svjedočanstvom, napose svojom prisutnošću u egzistencijalnim periferijama
siromaštva. Sve to uvest će redovništvo u daljnji tijek obnove koja je
predložena na Koncilu kako bi hrabro i nanovo predstavili i živjeli, u
dinamičnoj vjernosti, iskustvo utemeljiteljâ i utemeljiteljica.

Logo za Godinu
posvećenog života ističe da posvećeni život u Crkvi danas sadrži Evanđelje,
prorokovanje, nadu.
 On simbolima izražava temeljne vrijednosti
redovničkog posvećenja. U njemu se prepoznaje neprekinuto djelo Duha Svetoga,
koji u svakom vremenu pokazuje bogatstvo života evanđeoskih savjeta kroz
mnoštvo karizmi te je i na taj način vječno prisutan u Crkvi i svijetu, u
vremenu i prostoru.[5]

Golubica nad vodama predstavlja djelovanje Duha Svetoga,
izvora života i nadahnitelja kreativnosti. To je poziv na početke povijesti: U
početku Duh Božji lebdio je nad vodama (usp. Post 1,2). Golubica, lebdeći nad
morem punim još uvijek neizražena života, upućuje na vjernu i strpljivu
plodnost, dok znakovi koji je okružuju upućuju na kreativno i obnoviteljsko
djelovanje Duha. Osim toga golubica evocira posvećenje Kristove ljudskosti u
krštenju.

Vode, sastavljene od
mozaik pločica, ukazuju na složenost i sklad ljudskih i kozmičkih elemenata,
koje Duh Sveti čini „neizrecivim uzdasima“ u skladu s tajanstvenim Božjim
planovima (usp. Rim 8, 26-27), jer se spajaju u gostoljubivom i plodnom susretu
koji dovodi do novog stvaranja. Među valovima povijesti golubica leti nad
vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Redovnici i redovnice u znaku Evanđelja,
oduvijek hodočasnici među narodima, žive svoje raznovrsne karizme i
služenja „kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti“ (1 Pt 4,10);
obilježeni znakom Kristova križa do mučeništva, žive povijest s mudrošću
Evanđelja, Crkve koja grli i liječi sve ljudsko u Kristu.

Tri zvijezde podsjećaju na
identitet Bogu posvećenog života u svijetu kao ispovijedanje Trojstva, znak
bratstva i službu ljubavi (confessio Trinitatis, signum fraternitatis et
servitium caritatis). 
Izražavaju međusobni suodnos trojstvene ljubavi,
koju Bogu posvećeni život pokušava živjeti svakodnevno u svijetu. Zvijezde
podsjećaju i na trostruki zlatni pečat kojim bizantska ikonografija časti
Mariju, punu Svetosti, Božju Majku, prvu učenicu Kristovu, primjer i zaštitnicu
svakog posvećenog života.

Višeplošnički (poliedarski) globus označava
svijet s raznolikošću naroda i kultura, kako navodi papa Franjo[6] Dah
Duha ga podržava i vodi prema budućnosti: poziv redovnicima i redovnicama „da
postanu nositelji Duha(pneumatophóroi), istinski duhovni muškarci i
žene, sposobni potajno oploditi povijest“.[7]

Natuknica daje konačan naglasak identitetu i
vidicima, iskustvu i idealima, milosti i putu, koje Bogu posvećeni život živi i
nastavlja živjeti u Crkvi kao Božjem narodu, vodeći narode i kulture prema
budućnosti.

Evanđelje ukazuje na
temeljnu normu Bogu posvećenog života koja je „nasljedovanje Krista prema
Evanđelju“.[8] Prvo
kao „živo sjećanje na način postojanja i djelovanja Isusa“,[9] a
zatim kao mudrost života u svijetlu brojnih preporuka koje je Učitelj ponudio
učenicima.[10] Evanđelje
daje usmjeravajuću mudrost i radost.[11]

Prorokovanje podsjeća na proročki karakter Bogu
posvećenog života koji „se postavlja kao poseban oblik sudjelovanja u proročkoj
službi Krista, priopćena po Duhu cijelom Božjem narodu“.[12] Može
se govoriti o autentičnoj proročkoj službi, koja proizlazi iz Božje Riječi,
prihvaćena i življena u različitim životnim okolnostima. Služba se izražava u
hrabrom prigovoru, u najavi nove „Božje posjete“ i „istraživanjem novih putova
da posuvremeni Evanđelje u povijesti, u pogledu na Kraljevstvo Božje“.[13]

Nada podsjeća na eshatološko kršćansko
otajstvo. Živimo u vremenu rasprostranjene nesigurnosti i nedostatka projekata
u širokom obzorju: nada pokazuje svoju kulturnu i društvenu krhkost, obzorje je
mračno jer „čine se često izgubljeni tragovi Božji“.[14] Bogu
posvećeni život ima trajnu eshatološku projekciju: svjedočenje u povijesti da
će svaka nada imati konačno okupljanje i pretvara se u „misiju, tako da
Kraljevstvo se potvrđuje u rastućem obliku ovdje i sada“.[15] Znak
nade Bogu posvećenog života postaje bliskost i milosrđe, prispodoba o
budućnosti i slobodi od svakog idolopoklonstva.

„Potaknuti Ljubavlju
koju Duh Sveti izlijeva u naša srca“ (Rim 5,5), redovnici i redovnice, dakle,
obgrljuju svemir i postaju sjećanje na ljubav Trojstva, posrednici u
zajedništvu i jedinstvu, moleći stražari na ivici povijesti, solidarni s
čovječanstvom u svojim tihim naporima i traženjima Duha.

Pozivamo svu braću
svećenike da na prvu nedjelju Došašća, kada započinje Godina posvećenoga
života, u svojim propovijedima za vrijeme Misnih slavlja, koristeći i ovu
poruku, ne zaborave poučiti vjernike o značenju Bogu posvećenoga života i
pozvati ih na molitvu za braću i sestre koji su u redovničkom životu svoj život
Bogu posvetili.


Sarajevo, 19. studenog 2014.


Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski

Mons.
Franjo Komarica

biskup banjolučki i predsjednik BK BiH

Mons.
Ratko Perić

biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Mons.
Tomo Vukšić

vojni biskup

Mons.
Pero Sudar

pomoćni biskup vrhbosanski

Mons. Marko Semren

pomoćni biskup
banjolučki 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox