Nekako se
uvriježilo u narodu da se pobožnost mjeri odlascima u crkvu, na hodočašća,
postovima, molitvama i drugim sadržajima koji se usko vezuju uz crkvu. Takvo
shvaćanje često je izraz vjerskog folklora i tek povremeno ima veze s vjerom.
Istina, pobožnost je vidljiv čin, osobina onoga tko je pobožan. Time se, pa bio
to i vjerski folklor,  trudimo svjedočiti ono što izraz „pobožnost“
ustvari znači: osobnu pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi.
Pobožnost tako prestaje biti samo čin te postaje način života. Često ćemo i
sami sebe zarobiti u vanjske postupke kojima ćemo pokazivati svoju pobožnost.
Time obavljamo samo čine religioznosti. Pobožan čovjek jest onaj koji je
po-Božjem. A biti po-Božjem znači u svakom trenutku i u svakoj situaciji
osluškivati Božji govor. U Božjoj blizini čovjek se uči Božjoj ljubavi koja ne pravi
razliku među ljudima i koja se brine za čitavo stvorenje.

 

Molitva za dar pobožnosti:

O Duše pobožnosti iskrene, što vrata
neba molitvom nam otvaraš, raširi srca naša usahla da žićem svojim tebe
slavimo. O Duše pobožnosti, daj da vazda rastemo u prijateljstvu s Bogom.

 

s. Kristina
Marijanović