Čet, 13. kolovoz 2020.

Nakon skoro dvije godine koje je provela u misijama, te nastavlja evangelizirati, ponovno nam se javlja mlada misionarka s. Franciska Ivanović, koja zajedno sa susestrama s. Ivkom Lučić i s. Elizabetom Žuljević, djeluje u Ugandi.

 

Piše: s. Franciska Ivanović/ KT

Dragi naši prijatelji, veliki pozdrav iz naše misije u Ugandi!

Mi smo Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije. Iako smo u misijama već jednu godinu i osam mjeseci, ipak mogu slobodno reći da smo još uvijek nove u misiji. Nalazimo se u franjevačkoj župi Rushooka. Od središta župe i župne crkve udaljene smo 12 kilometara, a mjesto gdje živimo je naselje Rwentobo. Sestre je ovdje velikodušno narod prihvatio i ljudi su sretni zbog naše prisutnosti među njima. Naravno, kada si negdje prihvaćen i dobrodošao sve druge stvari su lakše. Ima puno izazova jer su nam mnoge stvari strane: kultura, običaji i lokalni jezik koji je doista težak. Većina stanovništva ne govori službeni engleski jezik, ali kada se služimo jezikom ljubavi onda je moguće sve razumjeti.

Glavna tema

Radost nam je boraviti u ovom narodu, učiti od njih, ali nažalost kao i cijeli svijet i nas je zahvatila pandemija koronavirusa koja je ovdje službeno proglašena 25. ožujka. Naše sestre i drugi misionari već su se oglašavali o aktualnoj situaciji u Ugandi, o mjerama koje su donesene te kako se ljudi nose sa svime.

Ukratko ću podsjetiti da je na početku pandemije koronavirusa u Ugandi naš predsjednik Yaweri Museveni donio mnoge mjere zabrane: zatvorene su škole, vjerski objekti, javni prijevoz, aerodrom, marketi, saloni, neki hoteli, zabranjena su javna okupljanja i sl. Ljudi se nisu snašli s novonastalom situacijom, nisu znali kako se nositi s time, kao ni mi sestre. Prvotno je svugdje bio prisutan strah i glavna tema razgovora bila je koronavirus. One koji su kršili mjere, policija je kažnjavala pa i tukla jer su imali naredbu primorati ljude na poštivanje predsjednikovih uputa. Dakako, sve ovo donijelo je velike posljedice za narod: mnogi ljudi su ostali bez posla, posebno učitelji. Ljudi koji žive u gradovima bili su primorani zatvoriti se u stanove unutar zidova dok je za one na selima bilo znatno lakše jer su se mogli koliko toliko slobodno kretati i ići u svoja polja raditi. Naravno, i za poljoprivrednike korona je donijela posljedice jer nisu mogli prodavati i izvoziti plodove zemlje. Mi sestre također nismo znale što i kako činiti, kako se najbolje nositi sa svime. Nastojale smo se pridržavati mjera sigurnosti, nismo primale posjete ljudi i ostajale smo više unutar zajednice radeći potrebno te se više posvetile molitvi. S vremenom smo počele popuštati jer su ljudi dolazili tražiti pomoć u hrani ili kakav posao. Neki su dolazili tražiti mogućnost moliti u našoj kapeli pred Presvetim jer su crkve bile zatvorene i bez slavlja svete mise. Nismo se mogle oglušiti na takve vapaje naroda za duhovnom hranom pa smo ponovno pustile ljude unutar zajednice. Velika utjeha im je bila mogućnost doći, moliti i biti s nama.

Strah pretvorili u borbu

Zamislite Ugandu punu života, dječice i ljudi na sve strane i najednom kao da je sve stalo, svi su se zbog straha zavukli u svoje blatne kučice. Ljudi su došli do uvjerenja da je došao smak svijeta. Neki su čak prodavali svoje skromne kućice i drugo vlasništvo kako bi zaradili malo novca i priuštili si dobru hranu i piće prije nego umru. Najteže posljedice koje je koronavirus donio jest siromaštvo te prisiljavanje djece da napuste škole i ostanu doma. Mnogi srednjoškolci tijekom školovanja žive u internatu u sklopu škole. Na taj način imaju sigurnost jer su pod nadzorom škole i imaju osiguran barem jedan obrok dnevno. Novonastala situacija ih je nagnala da odu obiteljskim kućama i na taj se način izlože mnogim rizicima, a jedan od najvećih rizika za djevojke je maloljetnička trudnoća jer su često zbog siromaštva prisiljene na udaju ili prostituciju. Slobodno mogu kazati da je ovo negativna strana pandemije koronavirusa,ali Bogu hvala postoji i ona pozitivna. Gospod je uvijek slao kušnje svome narodu i zasigurno ovo je jedna od njih. Zato mi je drago da uz novonastalu krizu život u Ugandi nije stao nego se nastavlja. Ljudi su strah pretvorili u borbu za život jer korona nije najteži izazov s kojim se afrički narod suočava. Imaju oni puno težih kriza, ali odlučili su se boriti i uz Božju pomoć nastaviti dalje. Ponovno se u prazne ulice vratio život i smijeh djece, ljudi ne pričaju o koroni nego o svom svakodnevnom životu i svakodnevnim problemima, a to je kako preživjeti. Ugandski čovjek ne poznaje zalihe hrane i drva nego se svaki dan moraju boriti da si priskrbe i jedno i drugo.

Zbližavanje
Bogu hvala ovih dana je život na neki način „olakšan“ jer je ponovno otvoren javni i privatni prijevoz, ljudi se mogu ponovno slobodno kretati unutar zemlje. Državne granice, škole, vjerski objekti su još uvijek zatvoreni, ali za ljude ovdje važno je da mogu putovati javnim prijevozom i tako ići u bolnice, trgovine, u polja. Trenutno je u Ugandi 1 223 zaraženih te pet preminulih.

S vremenom je za Uganđane nestao veliki strah od korone, a tako i kod nas sestara. Odlučile smo se puno više otvoriti prema ljudima, biti s njima, trpjeti s njima, biti dio njih i dijeliti njihovu životnu svakodnevicu. S obzirom da su škole i crkve zatvorene, usmjerile smo našu aktivnost još više prema siromašnima, bolesnima, potrebnima. Mnogo je ljudi koji nam dolaze tražiti hranu i posao. Mi sestre i same posjećujemo siromašne obitelji, a posebno starije osobe koje ne mogu doći do nas. Na početku širenja pandemije u Africi, upozorili su nas da bi moglo doći do zatvaranja granica i zabrane kretanja unutar zemlje, zbog čega smo se prije donesenih mjera opskrbile hranom, računajući i na siromašne koji će biti još siromašniji te će tražit pomoć u hrani od nas. Tako se i dogodilo: kretanje je bilo obustavljeno na duže vrijeme, a mnogi su pitali za pomoć u hrani, posebno majke s djecom i starci. Nažalost, uz koronu prisutna je i sušna sezona koja je također donijela štete usjevima pa je time još više siromašnih, ali nastojimo doći do onih najpotrebnijih. Također smo se usmjerile na pomoć i njegu bolesnih. Oni s lakšim povredama dođu sami do nas pitati za pomoć, ali ima i onih koji ne mogu doći sami pa mi sestre odlazimo do njih, šaljemo ih na pretrage i pomažemo u lijekovima. Ova cjelokupna situacija nas je puno više zbližila s narodom, da ih na ovaj način još više razumijemo i budemo s njima.

Kao što smo prije naglašavale, voda je teški problem za ugandskog čovjeka na selima. Neki moraju kilometrima pješačiti kako bi došli do izvora i zagrabili vodu u kanistre pa tako nosili kući. Zbog te potrebe naroda, kao zajednica mi smo se u ovome vremenu odlučile na jedan rizik, a to je dovesti s planinskih izvora vodu ljudima u našem naselju. Kada su ljudi doznali za našu ideju, sami su došli zahvaliti i izraziti svoju radost na način da su spremni surađivati i koliko god mognu pomoći će u realizaciji projekta.

Poput prvih kršćana

Iako su crkve zatvorene i mise s narodom zabranjene, naš župnik se ipak odlučio na rizik: obilazak bolesnih, dijeljenje bolesničkog pomazanja i sakramenta ispovjedi, a kada je to moguće u obiteljskim kućama slavi se sveta misa i krste djeca. Narod je neizmjerno zahvalan za tu milost svećenikova pohoda njima. Mi smo zamolile župnika da skupa s njim uzmemo taj rizik te kad god je moguće pođemo s njime u različita sela i filijale župe. Ovo nas podsjeća na prve kršćanske zajednice koje su se „u strahu od Židova“ skrivale i molile. Na neki način tako je i s nama za sada, ali to nam je milost i snaga koja nas nosi.

Dakle, mnogo je izazova i problema, ali sve to skupa nije zaustavilo naše življenje nego dapače još više nas ujedinilo u borbi, u molitvi. Unatoč krizi radost nije nestala, unatoč siromaštvu narod živi i bori se, unatoč koroni i mnogim zabranama narod ne gubi vjeru. Dok god nosimo ovu vjeru i ujedinjenu snagu zasigurno se ne trebamo ničega plašiti.

Nažalost, zbog mjera zabrane narod neće biti u mogućnosti obilježiti proslavu Velike Gospe na uobičajen način jer su ljudi ovdje itekako privrženi Nebeskoj Majci, ali to ih zasigurno neće spriječiti da se taj dan pomole u svojim obiteljima i uteknu zagovoru Djevice Marije.

Trebamo vas

Ovom prilikom zahvaljujemo svima vama koji nas na bilo koji način podržavate, materijalno i molitvom, koji šaljete priloge pomoću kojih pomažemo ovaj narod te smo tako svi ujedinjeni. I dalje trebamo vaše molitve, vašu pomoć jer bez vas i vaše žrtve i odricanja, ni naša misija ne bi bila ovo što jest.

Ove godine smo planirale doći na godišnji odmor, neke od vas osobno susresti i zahvaliti, ali nažalost zbog korone smo spriječene. Zato imajmo jedni druge prisutne u molitvama.

Dragi naši prijatelji, trebamo vašu pomoć, vašu molitvu za nas misionare kako bismo mogle što više biti bližnji onima kojima smo poslane. Radost mi je da vam se na ovaj način mogu javiti, zahvaliti i pozdraviti. Ne obeshrabrujemo se nego živimo vjeru ovih siromaha koji su nas naučili da možemo poput Sv. Pavla apostola oskudijevati u svemu ili obilovati, ali najvažnije je biti uz Gospodina. Živimo nadu i vjeru poput Sv. Franje koji je bio glasnik Mira i donositelj Božje riječi. Budimo i mi ti isti glasnici bližnjima oko sebe. Mir vam i dobro uz velike pozdrave iz Ugande, zahvalne vaše sestre franjevke, misionarke.

Preuzeto: Nedjelja.ba