Za nama je 10. susret
hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. Mnogi sudionici su već iznijeli svoje
dojmove i prepričali cjelokupni sadržaj ovog jubilarnog susreta mladih iz
Hrvatske, BiH i dijaspore. U kratkim crtama taj bi se susret mogao opisati
ovako: U subotu lijep doček u obiteljima te bogati duhovni program u župnim
zajednicama diljem biskupije; u nedjelju molitva na memorijalnom groblju u
Vukovaru, procesija mladih do središta grada gdje se slavila sveta misa,
obilazak Vukovara te koncert duhovne glazbe.
O ovom susretu, svoj osobni
doživljaj napisale su postulantice i s. Maja koje su sudjelovale na njemu.
„Lijepo
je bilo u Vukovaru. Zaista lijepo i ne može se prigovoriti ni u jednom trenu
organizaciji i svemu što su pripremili za nas. Ali mene osobno je u par navrata
obuzeo pravi osjećaj tuge. Prvi put u spomen domu na Ovčari gdje je bilo
zarobljeno te kasnije ubijeno 200 Hrvata. Posjetila sam Auschwitz u Poljskoj i
Dachau u Njemačkoj, čitala o strahotama tih koncentracijskih logora koji su
odnijeli milijune ljudi, ali priznajem,
mnogo više me potreslo stradanje mog naroda u Hrvatskoj, pogotovo što su
među pogubljenima mogli biti i moji bližnji koji su živjeli i dan danas žive u
Vukovaru.
Tuga
isprepletena s radošću i nadom obuzela me i prilikom procesije od Memorijalnog
groblja žrtava Domovinskog rata do dvorca Eltz gdje smo slavili svetu misu.
Prilikom našeg hoda ispunjenog pjesmom i radosnim poklicima došle su mi pred
oči slike s televizije koje su mi se kao djevojčici urezale u sjećanje prilikom
pada Vukovara, slike one tužne povorke ljudi koje su napuštale taj grad u
potpunom beznađu. Ti isti ljudi, nama su sada uz put mahali i radosno nas
pozdravljali. Pitah se: Jesu li onog tužnog dana u mjesecu studenom mogli
zamisliti da će jednog dana hrvatska katolička mladež, slobodna i neovisna, s
križem na početku povorke prolaziti njihovim skoro potpuno obnovljenim i
slobodnim gradom?
Euharistijsko
slavlje odvijalo se na prostoru između dvorca Eltz i Dunava. Na našem,
akreditacijama određenom polju, ostalo je vrlo malo slobodnih mjesta kad smo
stigle pa smo se smjestile na kraj te velike poljane, prilično daleko od
oltara, u sjeni starih hrastova koji su bili svjedoci stradanja Vukovara. Tog
dana oni su bili svjedoci i pobožnog sudjelovanja velikog dijela katoličke mladeži na misi. Kažem velikog dijela,
jer dio mladih u čijoj smo se blizini mi našle se ponašao vrlo nekulturno. Istina
je da se na takvom jednom otvorenom prostoru izgubi osjećaj za sakralnost,
dostojanstvenost i sve ostalo što nam omogućuje sabranost na misi, ali to nije
nikakvo opravdanje za ponašanje brojnih mladih kojima smo mi bile okružene.
Izležavanje na travi čime se oduzelo mnogo mjesta drugima koji su kasnije
pristizali, pričanje tijekom cijele mise, neprestano tipkanje na mobitelu,
igranje igrica na tabletu, neprestano šetanje, konzumiranje hrane pred samu
pričest,… Nisam dežurni kritičar koji
je od svega lijepog doživljenog u Vukovaru odlučio iznijeti samo one loše
strane ovog susreta. Nego samo želim sebi i svećenicima koji su bili u prvim
redovima pa nisu imali predodžbu o tome
što se događa u pozadini, ukazati na stvarnost kojoj smo možda i mi sami krivci:
Mi pozvani ne svjedočimo dovoljno autentično o važnosti i vrijednosti
euharistije, nismo svjedoci koji su svojim radom, životom i odnosom prema
euharistiji nadahnuće mladima i primjer doličnog ponašanja u tako svetim
trenucima.“ (s. Maja)
Sudjelovanje
na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru bio je jedno zaista predivno
iskustvo. Mnoštvo mladih okupljenih oko jednog zajedničkog cilja – Krista, naše
nade. Nade koja nas vodi kroz život i koja nam daje snagu za naše svakodnevne,
malene pobjede. Biti sudionikom takvog događaja je nešto što ostaje za dugo
sjećanje. Po završetku susreta, naše putovanje se nastavilo kroz mnoga mjesta
istočne Slavonije. Od Osijeka do Aljmaša poznatog kao svetište Gospe od
Utočišta, preko Đakova, do Slavonskog Broda. Gledajući ljepote slavonskih
ravnica i njenih obrađenih polja bez ijednoga brežuljka, ne može se ostati ravnodušan
i ne zahvaljivati promatrajući ovaj divni dar Božje dobrote. (Suzana B.)
Krist, nada naša. U više navrata sam
pokušala povezati geslo susreta s mjestom i kontekstom prošlih događanja u
Vukovaru, sve dok nisam otišla i sama se uvjerila kako je Vukovar zaista pozvan
nadati se Kristu, i kako smo mi koji smo pili s toga vrela na susretu, isto
tako pozvani živjeti iz te nade. Mladi ljudi imaju snagu nositi svijet, a
mladost koja se nada otvara se boljem, otvara se Božjem. Gledajući sve nas kako
radi istog cilja koračamo ulicama, osjećala sam: ako se u jednom čovjeku
probudi nada i uzdanje u Krista, itekako smo uspjeli. Radost koja se mirisala u
zraku potvrđuje da je ovo mladost nade, mladost života, mladost koja se želi
predati Kristu i posvetiti društvo. Jedno je ostalo svijetliti: Krist nam je
potreban. Gledajući u Njega, vidimo kamo ići. Nadajući se Njemu, već sada znamo
da naša radost samo u Njemu može biti potpuna, i da nas On na to uistinu
poziva. (Blaženka M.)
Svi ovi dani na mene su ostavili jak
dojam. Ponajprije, sve ono što smo mogli osjetiti u tom prelijepom gradu uz
Dunav, a što je vezano uz Domovinski rat potaknulo je mene, a vjerujem i druge,
na dublje razmišljanje. Razmišljanje o samom smislu čovjekova života i o smislu
patnje koja može produbiti naš pogled. Vidjela sam mnoštvo mladih koji nisu
izgubili nadu, koji slave Boga i vjeruju u sebe i u bolje sutra. Pjesma,
molitva, klanjanje, euharistija – sve to povezalo nas je u jednu veliku
zajednicu u čijem se središtu nalazi Bog. Onog dana kad sam na susretu mladih u
Dubrovniku čula da se idući susret održava u Vukovaru, pomislila sam kako će to
s jedne strane biti veoma velik i radostan susret jer je svake godine sve više
mladih, a s druge strane i veoma emotivno potresan zbog samog mjesta za čije
stradanje svi dobro znamo. Zahvalna sam Bogu na ovom iskustvu i nadam se da će
ovakvi susreti privući još više mladih koji su izgubili vjeru u današnjem
svijetu. (Monika Dž.)
Susret u Vukovaru za mene
je zaista bio nešto predivno. Toliki mladi okupljeni u gradu nade zbog Krista-
nade, ma zar može ljepše? Vukovar je ta dva dana uistinu zračio posebnom
radošću i Božjom prisutnošću. Kateheze, klanjanje, euharistijsko slavlje sve je
to bilo mjesto susreta s Kristom. Na kraju susreta bio je koncert na kojem su
svi složnim glasom slavili Boga uz pjesmu i ples. Susreti s prijateljima iz
drugih dijelova Hrvatske i svijeta još su dodatno učinili ovaj SHKM događajem
kojeg ću se ja rado prisjećati, a vjerujem i mnogi drugi. (Matea Š.)
