Prvo
što uočavamo u Isusu Kristu jest to da neprestano oprašta. Baš po opraštanju su
ga upoznali kao Spasitelja. On je došao radi grešnika, a ne radi pravednika.
Došao je oprostiti i učiti opraštati. Isusovo opraštanje najviše je iritiralo
farizeje. Kao da su mislili da podcjenjuje njihov “religiozni režim”. A cijelo
Evanđelje odzvanja opraštanjima. “Nema veće radosti na nebu nego kad se obrati
jedan grešnik…” Samo Bog može opraštati.

Zgoda iz današnjeg evanđelja
je puna obrata, baš kao neki uspjeli kazališni komad. Bilo bi doista prekrasno
da smo mogli biti svjedoci onoga što se dogodilo u kući farizeja Šimuna ili da
je to netko uspio snimiti današnjom tehnikom, pa da zajedno promotrimo što se
zbilo.

Šimun je farizej. Prema
ondašnjem shvaćanju – pravednik. Doista, naizvan se farizejima i nije imalo što
prigovoriti. Svojski su se trudili ispunjavati Zakon i propise. A bilo ih je
veoma mnogo. I eto, tko zna zašto, Šimun poziva Isusa na objed. Možda je
jednostavno htio čuti što to propovijeda Isus iz Nazareta o kojem je toliko
slušao. Možda ga je htio iskušati. A možda je u Šimunu bio i plamičak želje da
doista u svjetlu Božje riječi preispita svoj život.

I onda – o suprotnosti! –
dolazi žena, općepoznata bludnica u gradu. Klekne do Isusovih nogu (u ono se
vrijeme ležalo za stolom), i počne mu suzama prati noge, otirati svojom kosom i
pomazivati pomašću. Što je previše – previše je, pomislio je Šimun. Da je taj
Isus stvarno prorok znao bi tko je ta žena i ne bi dopustio da ga takva osoba
pomazuje.

Znajući što Šimun misli,
Isus reče: „Šimune, imam ti nešto reći.“ I onda mu protumači kako je ta žena,
istina, bila grešnica, ali je pokazala puno puno ljubavi, pa joj je zato sve
oprošteno. On, Šimun, naprotiv, nije pokazao ni osnovnu pristojnost: nije dao
Isusu oprati noge niti mu glave pomazati, što je u ono vrijeme bila stvar
dobrog odgoja i smisla za pravila gostoprimstva. Šimun je u ime Zakona toliko
toga činio, a pritom zanemario ono osnovno: ljubav, poštovanja, milosrđe… I
evo Šimuna postiđena, a žene oslobođene. Doista, što je to Šimunu trebalo?

Zar ne da se i meni to
jednom dogodilo ili bi mi se trebalo dogoditi? Isus se naime i meni obraća
govoreći: „Imam ti nešto reći.“ I onda slušamo iz njegovih usta nešto što je
bitno i osnovno, a što smo dopustili da malo po malo u nama umre.

Pozvani
smo da budemo kao naš Bog: ljubimo i bit ćemo ljubljeni, opraštajmo i nama će
oprosti.

S.
Anđelka Jukić