Četiri Školske sestre franjevke Krista Kralja primit će 21. listopada u sarajevskoj prvostolnici misijski križ i 25. listopada poći u Ugandu. U povodu tog događaja razgovarali smo sa s. Ivkom Lučić, jednom od četiri sestre Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina koje odlaze u misije (Intervju je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 39).

Piše: Lidija Pavlović-Grgić
Uoči novog poglavlja njihova redovničkog života, predstavljamo ih u našoj misijskoj rubrici. Prva sugovornica je s. Ivka Lučić, članica Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, s kojom smo razgovarali o redovničkom pozivu i odluci o odlasku u misije.
S. Ivka rođena je 25. prosinca 1970. u Kotor Varoši gdje je odrasla u tradicionalnoj katoličkoj obitelji s 12 članova, u kojoj se puno molilo i redovito išlo u crkvu. Sve je to uvelike utjecalo na njezin redovnički put koji je izabrala prije 30 godina i, kako kaže, nikada se nije pokajala.

Obiteljska molitva
„Danas se puno govori o vrijednosti i potrebi obiteljskog odgoja. Smatram isto toliko značajnim vjerski i duhovni odgoj koji počinje u obitelji u najranijoj dobi. Vjerski odgoj u obitelji počinje učenjem molitvi i odlaskom u crkvu na svetu misu. Zajednička obiteljska molitva je jako važna za stvaranje ispravne duhovnosti i za trajni rast u vjeri. I ovdje želim zahvaliti svojim roditeljima što su gajili zajedničku obiteljsku molitvu i što su me odgajali u katoličkoj vjeri premda je to katkad bilo veoma teško“, rekla nam je s Ivka koja je po završetku Srednje poljoprivredne škole (smjer ratar) odlučila poći u samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Privukla ju je otvorenost i jednostavnost sestara franjevki koje su uz fratre djelovale u njezinoj župi. Poželjela je, kako je rekla, živjeti poput njih život u malenosti i jednostavnosti, a odziv na redovnički život teško je ukratko i jednostavno objasniti.

Rasti u vjeri
„S mojom vjerom rasla je i moja odluka za redovnički poziv. Zapravo i ne znam što je najviše na nju utjecalo. Nije to bio jedan ‘klik’, bilo je tu više utjecaja. Zapravo o redovništvu i nisam puno znala. Voljela sam čitati životopise svetaca i razmišljati o ‘nemogućim’ djelima koja su se preko njih događala. Znala sam da se to događalo po njihovoj vjeri i to me je nekako uvijek oduševljavalo“, kazala nam je časna sestra koja je na putu prema duhovnom zvanju istaknula i važnost ljudi koji su joj bili i primjeri i posrednici za donošenje takve odluke.
„Zahvaljujem svima koji su bili uz mene (a možda to nisu ni znali) u svim mojim odlukama. U Bibliji kod poziva imamo svjedočanstva o posrednicima. Imamo u Samuelovu pozivu posrednika svećenika Elija, u pozivu nekih Isusovih učenika imamo Ivana Krstitelja koji ih je i pripremao na odaziv. Kad su čuli njegove riječi ‘Evo Jaganjca Božjega!’, krenuli su za njim. Mnogi će tako svjedočiti kako su upravo ohrabreni sličnim riječima krenuli putem Krista. Moje je iskustvo ipak da je Bog one koje je pozvao iznimno zamilovao, i milost njegova u izobilju je na njih izlivena, a drugi tek neznatni dio kojima se Bog poslužio. ‘Milošću Božjom jesam što jesam’, kaže Sv. Pavao“, istaknula je naša sugovornica koja je u kandidaturu primljena 1988. u sestrinsku zajednicu u Bugojnu. Drugu godinu formacije i novicijat pohađala je u Kloštar Ivaniću gdje je ostala i poslije prvih privremenih zavjeta 1991.

Razne službe
Isprva je godinu dana bila zadužena za rad u vrtu, što joj je, kako je rekla, pričinjavalo veliku radost jer se oduvijek voljela baviti uzgojem cvijeća. Od 1992. do 1996. studirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Religioznu pedagogiju i Katehetiku. Po završetku fakulteta započela je predavati vjeronauk u školi, a 1998. premještena je u Čakovec i nastavila s istom službom.
Od 2003. do 2009. bila je odgajateljica postulantica, a zatim je imenovana na dužnost odgajateljice novakinja i juniorki u Kloštar Ivaniću, na kojoj je ostala do 2015.
Iste je godine premještena u zajednicu u Velikom Borištofu u Austriji gdje je živjela među Gradišćanskim Hrvatima i pastoralno djelovala u hrvatskim župama te kao vjeroučiteljica u školi s dvojezičnom nastavom na hrvatskom i njemačkom jeziku, a onda je poslije dvije i pol godine započela njezina priprema za odlazak u misije.

Poziv unutar poziva
„Kao i s pozivom u redovnički život tako je i s pozivom u misije. Smatram da je to ‘poziv unutar poziva’. Ono što je bilo odlučujuće jest nakana Provincije da započnemo misijsko djelovanje u Africi. Zapravo sam čekala ovaj trenutak jer je to bila moja davna želja. Osjećam se još fizički moćno i lako se prilagodim svugdje. Mislim da bi bilo od mene sebično ne odazvati se. Nekako sam uvijek bila povezana s tim svijetom jer sam rado gledala dokumentarne emisije o Africi i životu tamošnjih ljudi. Također sam čitala Radosnu vijest i aktivno sudjelovala uz druge sestara u prikupljanju novčanih priloga za pomoć misijama. Nisam puno razmišljala o svojoj odluci da pođem u misije. Znala sam oduvijek da to želim. Mislim da je to i dio moje vjere. Tako i s mojim rastom u vjeri raste i moja duhovna priprema. Duh je isti uvijek, samo smo nekada otvoreniji za njegovo djelovanje, a nekada smo zatvoreniji i bojažljiviji. Vjerujem da je to poticaj Duha Božjega i kako će Bog voditi i taj dio mojeg životnog puta“, navela je naša sugovornica koja se za misijsko djelovanje još više oduševila nakon povratka njezinih susestara iz prošlogodišnjih posjeta misijama u Ruandi i Ugandi, a u svemu su je ohrabrili i svetački primjeri.

Misije su svugdje
„Lik Sv. Majke Terezije mi je uvijek privlačan i ohrabrenje da je moguće i običnom čovjeku činiti velika djela. A tu je i Sv. Franjo i njegova jednostavnost i briga za sve živo i za cijeli svijet“, dodala je s. Ivka koja je podsjetila i na misijsku narav Katoličke Crkve u kojoj su svi njezini članovi pozvani širiti Radosnu vijest i svatko prema svojim mogućnostima i prilikama misijski djelovati – u domovini ili dalekom svijetu.
„Znam da mnogi govore misije su i ovdje. Znam, misije su svugdje. Jer misionariti znači biti poslan naviještati i nositi Boga. Znam da mnogi to čine i ovdje i da je to tamo teže. Ako netko uistinu smatra i zna da može, neka ne oklijeva poći. Jer tamo ne može svatko. Mnogi mi postavljaju pitanja: ‘Kako ćeš?’ Odgovaram da ne znam, ali znam da Bog može sve, kako svjedoče i neki koji su bili u Africi. Oni su mi rekli da su se vratili obogaćena života. Neka i to bude poziv da dio svojeg života obogatimo i time. I uistinu kad se odlučite poći, sve izgleda jednostavnije“, poručila je s. Ivka onima koji razmišljaju o odlasku u misije.

Slijediti Sv. Franju
Redovnički put naše sugovornice obuhvatio je niz odgovornih službi. Pitali smo je i kako je udanašnjem vremenu živjeti i djelovati po primjeru Sv. Franje.
„Živjeti i djelovati u današnjem svijetu općenito je teško. Slijediti primjer jednoga sveca… Čini se nemoguće. Kako sam već navela, sveci djeluju kao netko koga se ne može dostignuti. Ali dobro je tako. To je poticaj da stalno težimo za višim, a tako nešto i dostignemo. Kad god pokušavam nešto ‘ludo’ učiniti, onda mi je na pameti Sv. Franjo koji je također toliko imao pouzdanja u Boga da je zaista bio ‘luđak’. Tako je nekako i s mojim odazivom u misije u ovoj dobi“, kazala nam je s. Ivka.