Ovih dana svećenici iz naše župe obilaze bolesnike po kućama i dijele sakramente kako bi vjernici, a posebno bolesnici bili pripravni za slavlje Kristova Uskrsnuća. Kad nam je moguće pridružimo se i mi sestre pa zajedno sa svećenikom i vjeroučiteljem posjećujemo obitelji i tako ih upoznajemo. Neopisiva je radost kada se bolesnima dođe i kratko s njima boravi. Do nekih mjesta se ne može doći autom pa treba prilično pješačiti, a u tom hodu do obitelji izmjene se sunce, kiša, vjetar, znoj… Predivno mi je biti s njima iako su nam doživljaji različiti, ali uglavnom pozitivni. U nekim mjestima ljudi prvi put vide bjelkinju pa im je to neshvatljivo, a tim više što je redovnica. Neki traže da nam dotaknu ruku kako bi se uvjerili da smo ljudska bića. Djeca znaju plakati i sakriti se,  a neki pitaju kojem klanu pripadamo jer je za njih normalno da se nekomu pripada. U svemu tome se osjeća koliko iznenađenje toliko i radost susreta zbog kojeg izražavaju dobrodošlicu i zahvalu.

Danas su se i meni pomiješali osjećaji jer ih je bilo lijepo susresti, a s druge strane bilo mi je žao gledati te ljude kojima je kiša uništila usjeve, a tako su veliki trud uložili kopajući i sijući prethodnih tjedana. Naime, ovih dana padala je neprestano obilna kiša popraćena jakom grmljavinom. Inače se radujemo kiši jer je dobra za usjeve, ali kada je padne previše, onda to sve odnese i uništi kako se upravo sad dogodilo.

Bila sam danas i u jednom mjestu koje se zove Rwahi gdje smo u jednoj skromnoj crkvici posvećenoj Kristu Kralju nakon sakramenta ispovijedi i pokore slavili svetu misu. Kada je počela misa kiša je već bila padala, ali kad smo došli do čitanja Riječi Božje toliko je jako padalo i grmjelo da smo više od pola sata čekali u polumračnoj crkvici kako bismo mogli nastaviti sa službom riječi jer se ništa nije moglo čuti u tom malenom prostoru u kojem je gorjela samo jedna tanka svijeća. Ipak, i tako malena i tanka u tom trenutku nam je davala dovoljno svjetlosti. U crkvici je bilo pedesetak odraslih ljudi, stotinjak djece koji su posjedali po podu i ja, jedina bjelkinja. Sve je bilo tiho osim kiše koja je lupala po slabom limenom krovu stvarajući veliku buku. U kratkom vremenu se mogao kroz prozor vidjeti potok vode koji je nosio sve ispred sebe. U crkvici je vladala tišina i pogledi iznenađenja glede pljuska. Pale su mi na pamet riječi psalmiste „jadnik vapi i Gospodin ga čuje“. Koliko je tu ljudi koji vape za usjevima, ali ako ih voda odnese znaju da neće moći spojiti kraj s krajem. Netko se od prisutnih odvažio i izišao te uzeo motiku da usmjeri vodu u drugom smjeru kako ne bi odnijela sve usjeve, a drugi su samo gledali.  Uznemirile su se i životinje pa su počele bježati od grmljavine. Tako je dvoje jaradi ušlo u crkvicu, a nitko se od prisutnih nije uznemirio niti je kome smetala buka koju su, vjerojatno od straha, proizvodili. Tako smo imali s nama i dvije životinje na misi koja je trajala više od dva sata. Djeca su unatoč svemu ostala mirna, pjevali su i skladnim i laganim pokretima slavili Boga i zahvaljivali za sve. Nakon mise otišli su u školu, a budući da je padala kiša svi su pokisnuli i tako mokri su još nekoliko sati bili u razredu. Ali i kada dođu kući, znam da nemaju gdje to osušiti. Sve me to podsjetilo na potop i Nou. Ta obilna kiša donijela je i veliki razdor po putu, napravila rupe, poplavila njive, ogolila,  stvorilo se blato, mulj i puno nepogoda. S druge strane nakon onog tmurnog neba i oblaka pojavila se iskra svjetlosti koja je davala nadu, a to je sunce. Eto to je valjda ovdje tako.

I dok sam sve to proživljavala na pamet su mi pali međuljudski odnosi. Koliko mi svojim mirom donosimo sklad i radost ljudima s kojima živimo ili ih svakodnevno susrećemo, a koliko možemo unijeti razdora ili ostaviti veliku pustoš upravo kao što ga je ostavilo ovo nevrijeme i obilne kiše. Ona svijeća na oltaru koja sam spomenula davala nam je jedinu svjetlost u tami. Bila sam uvjerena da Krist Kralj koji je kralj i zaštitnik svih nas, naše Družbe i te crkvice  neće ostaviti svoju djecu u pustoši i razdoru nego će opet obdariti svoje miljenike. Poziv je to da i mi u ovom korizmenom vremenu budemo svjetlo i pronosimo mir ljudima oko sebe, bližnjima i onima koji su daleko. Vjerujem da će biti još kiša i bujica u izmjeni prirode, a također i u našoj svakodnevici. Ne dozvolimo da nas ovlada nego se unatoč poteškoćama zagledajmo u Krista, i to Krista uskrslog čiju svetkovinu iščekujemo. Zavapimo svome Gospodinu poput siromaha i on će nas čuti.

s. Kata Karadža

 

Fotografije uz članak
Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

travanj 2024
P U S Č P S N
« ožu.    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
2930  
WordPress Video Lightbox