Potaknut Duhom
Božjim… našao se u Hramu. Rekla bih u
pravo vrijeme i u pravi čas. To čini poticaj Duha Božjega.

Bio je pravedan i
pobožan i očekivao je utjehu Izraelovu. Pitam se jesu li ovo preduvjeti da bi
se moglo biti otvoreno poticajama Duha Božjega, pravednost i pobožnost. Njemu
je Duh Sveti objavio. Jeza me prožima ovo čitajući. Je li se Šimun tako
osjećao? Ne osjećam se dostojna ovo ni čitati, a kamoli da mi se dogodi.
Vidjeti Isusa… primiti ga u naručje, u ruke. Zar to ne činim svaki put kod
sv. Pričesti? Da baš to. A nisam toga ni svjesna. Bar ne svaki put. Pomislim:
kakvu je milost starac Šimun imao. A što je sa mnom? Što je s tolikih milosti
meni iskazanih?

Starac Šimun
blagoslivlje one koje je susreo: Mariju, Josipa i dijete Isusa. To čini susret
s Isusom. Čini da blagoslivljamo druge, da budemo blagoslov drugima, da budemo
svjetlo drugima. I da donosimo svjetlo drugima. Istinski susret s Isusom otvara
nam oči da vidimo tko je On uistinu. Šimun ga je prepoznao i govori s punim
uvjerenjem i povjerenjem: „Gle, ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u
Izraelu, za znak kojem će se protiviti…“

S tim priča o
očitovanju Mesije u hramu ne završava. Našla se tu i jedna pobožna žena. Ona je
hvalila Boga i govorila o djetetu svima
koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema. Ona nije ostavljala Hrama. Dakle,
nije bilo pridržano taj dan samo za Šimuna da susretne i prepozna Mesiju. Nego
i za druge. Isusa susrećemo kad Bogu služimo danju i noću: postom, molitvom,
dajući hvalu Bogu, čekajući otkupljenje, bivajući pravedni ili kako drugačije.
Malo je o Ani napisano, ali vjerujem da je puno toga doživjela te da joj se
dogodilo sve kao i Šimunu.

Šimunu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok
ne vidi Mesiju Gospodnjega. Bojim se da mi nećemo vidjeti pravi život dok
ne budemo zagledani u Mesiju Gospodnjega. Jer milost je Božja počivala na
njemu.

S. Ivka Lučić