Papa
Franjo održao je govor u Europskom parlamentu u Strasbourgu u utorak, 25.
studenoga 2014. Ovdje donosimo cijeli govor koji je preveo fra Šimun Markulin.

 

Gospodine
Predsjedniče,

gospođe
i gospodo potpredsjednici,

poštovani
eurozastupnici,

djelatnici
u ovom sazivu parlamenta,

dragi
prijatelji,

 

zahvaljujem
vam na pozivu da održim govor pred temeljnom institucijom za život Europske
unije i za priliku da se – preko vas – obratim građanima (preko 500 milijuna),
koje predstavljate iz 28 zemalja članica. Osobitu zahvalnost izričem Vama
gospodine Predsjedniče Parlamenta, za lijepe riječi dobrodošlice koje ste mi
uputili uime svih nazočnih.

Moj
posjet događa se nakon 26 godina od posjeta pape Ivana Pavla II. Mnogo se toga
promijenilo od tada u Europi i cijelom svijetu. Više ne postoje suprotstavljeni
blokovi koji su dijelili kontinent i polako se ostvaruje želja „da Europa, uz
pomoć suverenih i slobodnih institucija, dosegne granice zadane zemljopisno, a
još više povijesno“[1].

Dok se
Europska unija širila, i svijet je postajao sve složeniji i neprestano se
mijenjao. Kako svijet postaje sve povezaniji i globalniji, tako je sve manje
„eurocentričan“. Unatoč većoj i snažnijoj Uniji, Europa se čini nekako starija
i iscrpljenija te osjeća sve manju i manju važnost u svijetu koji je često
gleda suzdržano, nepovjerljivo, pa čak i sumnjičavo.

Obraćajući
vam se danas, želim – kao pastir – poslati poruku nade i ohrabrenja svim
građanima Europe.

Ova
poruka nade temelji se na uvjerenju da sve naše poteškoće mogu postati snažni
poticaji za jedinstvo, s ciljem da se pobijede svi strahovi s kojima se suočava
Europa, zajedno s ostatkom svijeta. Ovo je poruka nade u Gospodina, koji
pretvara zlo u dobro, a smrt u život.

Ovo je
ohrabrenje da se vratite čvrstom uvjerenju utemeljiteljâ Europske unije, koji
su vidjeli budućnost utemeljenu na sposobnosti zajedničkog nadvladavanja
podjela i u učvršćivanju mira i zajedništva među svim narodima kontinenta. U
središtu ovog velikog političkog  projekta stajalo je povjerenje u
čovjeka: ne toliko kao u građanina ili subjekta ekonomije, nego u čovjeka kao
osobu obdarenu transcendentnim dostojanstvom.

Čini
mi se važnim naglasiti povezanost između riječî „dostojanstvo“ i
„transcendentno“.

„Dostojanstvo“
je bila ključna riječ koja je obilježila obnovu poslije Drugog svjetskog rata.
Naša nedavna povijest bila je zaokupljena zaštitom ljudskog dostojanstva, a
protiv tolikih nasilja i diskriminacija, što se i u Europi očitovalo tijekom
stoljećâ. Važnost brige za ljudska prava prepoznata je nakon dugog procesa,
kojeg su obilježile mnoge patnje i žrtve; a što je doprinijelo svijesti o
vrijednosti, jedinstvenosti i nepovrjedivosti svake osobe. Ovo iznašašće nije
plod isključivo povijesnih događaja, nego se napose temelji na europskoj misli;
koju obilježava široko ušće, čiji različiti i daleki izvori potječu „od Grčke i
Rima, Kelta, Germana i Slavena te kršćanstva koje ih je duboko obilježilo“[2] tako
stvarajući ideju o „osobi“.

Danas
je promicanje ljudskih prava središnja zadaća Europske unije s ciljem
unaprjeđenja dostojanstva osobe, bilo unutar same Unije, bilo u odnosima s
drugim zemljama. Govori se o važnoj i žurnoj zadaći, budući da i dalje ima
previše situacija u kojima se ljudska bića tretiraju kao objekti; čiji se
nastanak, izgled i iskoristivost mogu programirati te se mogu odbaciti kada
više ne budu korisni, zahvaljujući slabosti, bolesti ili starosti.

Ustvari,
o kakvoj se vrsti dostojanstva radi kad pojedinac nema mogućnost izreći svoje
mišljenje ili ispovjediti svoju vjeru? Kako dostojanstvo može postojati bez
jasnih pravnih okvira, koji ograničuju uporabu sile i omogućuju premoć zakona
nad tiranijom? Kakvo uopće dostojanstvo može imati muškarac ili žena kada su
izloženi svim oblicima diskriminacije? Kakvom se dostojanstvu osoba može nadati
kada on ili ona nemaju hrane ili osnovne potrepštine za život; ili još gore:
kad nemaju dostojanstven posao?

Promicati
dostojanstvo osobe znači prepoznati da on ili ona posjeduju neotuđiva prava,
koja im nitko ne može oduzeti sporazumno, a još manje iz ekonomskih interesa.

Međutim,
mora se paziti da se ne upadne u neke pogrješke koje se događaju zbog
nerazumijevanja koncepta ljudskih prava ili iz njihove zloupotrebe. Danas se
nastoji proglasiti još veća osobna prava – u napasti sam reći
individualistička, čime se pridonosi poimanju ljudske osobe kao istrgnute iz
svih društvenih i antropoloških datosti; kao da bi osoba bila kakva „monada“ (μονάς),
sve više nezainteresirana za druge „monade“ koje ju okružuju. Čini se da takvo
poimanje prava narušava bitan i komplementaran koncept dužnosti. Kao rezultat,
potvrđuju se prava pojedinca, ne uzimajući u obzir činjenicu da je svako
ljudsko biće dio društvenog konteksta, u kojem su njegova ili njezina prava i
dužnosti povezana s pravima i dužnostima drugih i općim dobrom samog društva.

Stoga,
mislim da je danas presudno raditi na kulturi ljudskih prava, koja može mudro
povezati individualnu značajku, bolje govoreći: osobnu, sa značajkom općeg
dobra, onog „svih nas kojeg tvore pojedinci, obitelji i različite grupe a
koji zajedno čine društvo“[3].
Ustvari, sve dok prava svakog pojedinca nisu usklađena s općim dobrom, ona će
se smatrati bezgraničnima te će postati izvor sukoba i nasilja.

Govoriti
o transcendentalnom ljudskom dostojanstvu znači okrenuti se ljudskoj
naravi, našoj urođenoj sposobnosti da razlikujemo dobro od zla, „kompasu“ koji
se nalazi duboko u našim srcima, kojeg je Bog utisnuo u cijelo stvorenje.[4] Ponad
svega, to znači ne promatrati ljudska bića kao apsolutna, nego kao bića u
odnosu. Po meni, danas je u Europi najraširenija bolest usamljenost,
tipična za one koji nemaju odnose s drugima. Ovo se osobito odnosi na starije,
koji su često prepušteni vlastitoj sudbini, i na mlade, kojima nedostaje jasan
orijentir, kao i ponude za budućnost. To se vidi i po mnogim siromašnima koji
žive po našim gradovima i po nesnalaženju imigranata koji su došli ovdje
tražiti bolju budućnost.

Ovu
usamljenost pospješuje ekonomska kriza, čiji efekti i dalje imaju tragične
posljedice po život društva. Posljednjih godina, kako se Europska unija širila,
raste nepovjerenje građana prema institucijama, koje se čine otuđenima i koje
se bave pisanjem pravila neosjetljivih na pojedine osobe, ako im izravno i ne
štete. Na mnogim područjima može se steći dojam zamorenosti i starenja, Europe
koja je sada „baka“, a ne više plodna i živahna. Kao rezultat, čini se da su
velike ideje koje su jednoć nadahnjivale Europu izgubile svoju privlačnost, a
zamijenile su ih birokratske tehnikalije institucija.

Također,
primjećujemo pomalo egoistične stilove života, obilježene bogatstvom bez
pokrića i često bezosjećajne na svijet oko nas, osobito na najsiromašnije među
siromašnima. Sa zaprepaštenjem promatramo kako tehnička i ekonomska pitanja
prevladavaju u političkim nadmetanjima, a sve na štetu ljudskih bića.[5] Muškarci
i žene riskiraju da budu svedeni na djelove u stroju koji se troše, a rezultat
je – kao što je to tragično jasno – da se ljudski život, kad god se pokaže
beskorisnim za taj stroj, odbacuje bez imalo grižnje savjesti; kao što je
slučaj s bolesnima i bolesnima na smrt, sa starijima koji su napušteni i za
koje se nitko ne brine, s djecom koja su ubijena u utrobi.

Događa
se velika pogrješka „kada prevlada tehnologija“[6],
a rezultat je „konfuzija između ciljeva i sredstava“[7].
To je neizbježna posljedica kulture otpada inekontroliranog konzumerizma.
Nasuprot tomu, podržavati dostojanstvo osobe znači prepoznati dragocjenost
ljudskog života, koji nam je besplatno darovan, stoga ne može biti predmetom
razmjene ili trgovine. Kao članovi ovog Parlamenta, pozvani ste na veliku
misiju koja se ponekad može činiti beskorisnom: brinuti o potrebama pojedinaca
i zajednice. Za pomoći onima u potrebi potrebna je snaga i nježnost, trud i
velikodušnost nasuprot funkcionalističkom i egoističnom sustavu koji
nepogrješivo vodi u „kulturu otpada“. Brinuti o pojedincima i zajednicama u
potrebi znači očuvati pamćenje i nadu, znači danas preuzeti odgovornost za
situacije krajnje marginaliziranosti i tjeskobe te biti sposoban vratiti im
dostojanstvo[8].

Kako
nada može biti obnovljena, da bi se, polazeći od mlađih generacija, nastavio
veliki ideal Europe koja je ujedinjena i u miru, kreativna i snalažljiva, koja
poštuje prava i svjesna je svojih dužnosti?

Da bih
odgovorio na ovo pitanje, dopustit ćete mi da upotrijebim jednu sliku. Jedna od
najpoznatijih Raffaellovih fresko-slika koje se nalaze u Vatikanu predstavlja
tzv. Atensku školu. U njezinom središtu nalaze se Platon i Aristotel. Prvi
s prstom uperenim prema gore, prema svijetu ideja, možemo reći prema nebu;
drugi drži ispruženu ruku, prema onom tko gleda, prema zemlji, prema konkretnoj
stvarnosti. Čini mi se da ova slika dobro oslikava Europu i njezinu povijest,
koja se sastoji od neprestanog susreta neba i zemlje, pri čemu nebo označava
otvorenost transcendentalnom, Bogu, što je oduvijek odlikovalo europskog
čovjeka; a zemlja predstavlja praktičnu i konkretnu mogućnost suočavanja sa
situacijama i problemima.

Budućnost
Europe ovisi o obnovi životne i neraskidive veze između ovih dvaju elemenata.
Europa koja se nije sposobna otvoriti transcendentalnoj dimenziji života je
Europa koja polako riskira da izgubi vlastitu dušu i „humanistički duh“ koji ju
još voli i čuva.

Polazeći
od potrebe za otvaranjem transcendentalnom, želim potvrditi središnjost ljudske
osobe, koja je predana na milost i nemilost kretanjima i pritiscima sadašnjeg
trenutka. U tom smislu temeljnim držim ne samo nasljeđe koje je kršćanstvo u
prošlosti dalo socio-kulturološkoj formaciji kontinenta, nego posebno na
doprinos kojeg daje za rast Europe danas i u budućnosti. Taj doprinos ne
predstavlja opasnost za sekularnost država i za neovisnost institucija Unije,
nego obogaćenje. To potvrđuju ideali koji su je oblikovali od početka, kao što
je mir, supsidijarnost i solidarnost; humanizam izgrađen na poštivanju
dostojanstva osobe.

Stoga,
želim potvrditi raspoloživost Svete Stolice i Katoličke crkve – preko Vijeća
biskupskih konferencija Europe (COMECE) – za plodan, otvoren i transparentan
dijalog s institucijama Europske unije. Duboko sam uvjeren da se Europa koja se
zna poslužiti svojom religioznom tradicijom, u svom njezinom bogatstvu i
otvorenosti, može lakše suočiti s tolikim ekstremizmima koji su rašireni u
suvremenom svijetu – koji se javljaju i kao nedostatak idealâ, što svjedočimo i
na Zapadu – jer upravo „čovjekov zaborav Boga i njegova nezahvalnost čine da
nasilje raste“[9].

Ovdje
ne možemo zaboraviti brojne nepravde i progone koje svakodnevno proživljavaju
vjerske manjine, posebno kršćanske, u različitim djelovima svijeta. Zajednice i
pojedinci koji su izloženi okrutnom nasilju: protjerani iz vlastitih domova i
zemalja; prodani u roblje; ubijeni, obezglavljeni, razapeti i živi spaljeni,
dok drugi sramotno i odobravajući šute.

Geslo
Europske unije je Jedinstvo u različitosti, pri čemu jedinstvo ne znači
političku, ekonomsku, kulturalnu ili misaonu ujednačenost. Zapravo, autentično
zajedništvo crpi iz bogatstva različitostî koje ga čine: tako je to i u
obitelji, koja je ujedinjenija kad se svaki od njezinih članova može ostvariti
bez straha. U tom smislu, držim da je Europa obitelj narodâ koji će osjetiti
blizinu institucija Unije koje su sposobne mudro spojiti ideal jedinstva s
različitošću svakog pojedinca; njegujući pojedine tradicije, prihvaćajući
vlastitu povijest i oslobađajući se  mnogih manipulacija i strahova.
Postaviti u središte ljudsku osobu znači dopustiti joj da slobodno izražava
vlastitu volju i kreativnost: bilo na osobnoj razini, bilo na zajedničarskoj.

S
druge strane, posebnost pojedinca predstavlja autentično bogatstvo u mjeri u
kojoj se tî pojedinci daju drugima. Dobro je podsjetiti na vlastitu strukturu
Europske unije, koja se temelji na načelima solidarnosti i supsidijarnosti,
tako da se napredak ostvaruje kroz međusobnu suradnju i povjerenje.

Dame i
gospodo eurozastupnici, u ovoj dinamici jedinstva i posebnosti vaša je dužnost
podržavati demokraciju, demokraciju za narode Europe. Nije tajna da koncepcija
jedinstva shvaćenog kao ujednačenost ugrožava životnost demokratskog sustava,
slabeći tako bogat, plodan i konstruktivan odnos organizacija i političkih
stranaka. Ovako riskiramo da živimo u svijetu ideja, ispraznih riječi, slika,
sofizama… i da zamijenimo stvarnost demokracije s novim političkim
nominalizmom. Podržavati životnost demokracije u Europi traži izbjegavanje mnogih
globalnih kretanja koja nagrizaju stvarnost: pobožni purizam, diktaturu
relativizma, fundamentalizme, eticizme, intelektualizme bez mudrosti.[10]

Podržavati
životnost demokracije izazov je sadašnjeg trenutka. Istinska snaga naše
demokracije, koja je politička volja naroda, ne smije pokleknuti pred
međunarodnim interesima – koji nisu univerzalni interesi – koji ju slabe i
pretvaraju u sustave financijske moći, a koji služe nevidljivim carstvima. Ovo
je jedan od izazova koje povijest stavlja danas pred vas.

Podariti
Europi nadu više je od pukog priznavanja središnjosti ljudske osobe, to
podrazumijeva uvažavanja talenata svakog muškarca i žene. To znači ulaganje u
pojedince i u područja na kojima će se njihovi talenti oblikovati i razviti. Na
prvom mjestu radi se o odgoju, počevši od obitelji, temeljne i najdragocjenije
sastavnice svakog društva. Ujedinjena, plodna i nerazdvojiva obitelj u sebi
sadrži temeljne elemente nade u bolju budućnost. Bez ovog čvrstog uporišta,
budućnost je utemeljena na nestabilnom tlu, s teškim posljedicama za društvo.
Također, ističući važnost obitelji, ne daju se samo smjernice i nada novim
generacijama, već i starijima, koji su često osuđeni na usamljenost i
napuštenost, jer nemaju toplog obiteljskog srca koje je sposobno pratiti ih i
podržavati.

Uz
obitelj, tu su različite odgojne ustanove: škole i učilišta. Odgoj i
obrazovanje ne ograničavaju se samo na poučavanje tehničkih iskustava. Štoviše,
treba potaknuti složen proces sazrijevanja ljudske osobe. Mladi ljudi danas
traže prikladan i potpun odgoj koji će im omogućiti da na budućnost gledaju s
nadom umjesto s nezadovoljstvom. U Europi je toliko kreativnih mogućnosti na
različitim poljima znanstvenog istraživanja, a neka od njih tek trebaju biti
potpuno istražena. Sjetimo se samo obnovljivih izvora energije, koji će pomoći
u očuvanju okoliša.

Europa
je uvijek prednjačila u promicanju ekologije. Naša zemlja treba neprestanu
brigu i pažnju. Svatko od nas je odgovoran pred stvorenim, pred tim dragocjenim
darom kojeg nam je Bog povjerio. To znači da nam je priroda na raspolaganju, da
je ispravno koristimo. Također, to znači da nismo njezini gospodari.
Upravitelji, a ne gospodari. Moramo voljeti i poštivati prirodu, no često smo
„vođeni željom za vladanjem, posjedovanjem, manipuliranjem, iskorištavanjem; ne
čuvamo zemlju, ne poštujemo je, ne smatramo je darom kojeg treba čuvati“[11].
Poštivanje okoliša više je od njegova ne-uništavanja, poštivanje traži i
njegovu uporabu za dobre svrhe. Osobito mislim na poljoprivredni sektor, koji
osigurava hranu ljudskim obiteljima. Nedopustivo je da milijuni ljudi po
svijetu umiru od gladi dok se svakodnevno s naših stolova bacaju tone hrane.
Poštovanje prirode traži priznanje da smo i sami njezin temeljni dio. Uz
ekologiju okoliša potrebna je ekologija među ljudima, koja se sastoji u
poštivanju osobe, što sam želio naglasiti u svojem današnjem obraćanju.

Rad je
drugo područje u kojem se razvijaju ljudski talenti. Došlo je vrijeme za
politiku koja će promicati zapošljavanje, a ponad svega se mora vratiti
dostojanstvo radu osiguravanjem odgovarajućih radnih uvjeta. To znači da na nov
način treba pomiriti tržišnu fleksibilnost s potrebom radničke stabilnosti i
sigurnosti, što je neophodno za ljudski razvoj radnikâ. To znači i stvaranje
povoljnog društvenog okruženja, koje neće biti usmjereno na iskorištavanje
osoba, nego će jamčiti – upravo kroz rad – mogućnost podizanja obitelji i
odgoja djece.

Isto
tako, mora postojati zajednički odgovor na pitanje migracija. Ne možemo
dopustiti da Mediteran postane veliko groblje! Brodovi koji svakodnevno
pristižu u europske vode puni su žena i muškaraca kojima je potrebna pomoć i
utočište. Nepostojanje zajedničke politike unutar  Europske unije povećava
rizik djelomičnog rješavanja problema, koje ne računa na ljudsko dostojanstvo
imigranata, tako pospješujući robovski odnos prema radnicima i socijalne
napetosti. Europa će biti sposobna suočiti se s problemima imigracije ako bude
sposobna jasno prihvatiti vlastiti kulturalni identitet i donijeti odgovarajuće
zakone, kako bi zaštitila prava europskih građana i osigurala prihvat
imigranata. Samo ako bude sposobna provoditi pravedne, hrabre i ostvarive
politike koje će pomoći zemljama porijekla u njihovom društvenom i političkom
razvoju te njihovim naporima da razriješe nutarnje sukobe – što je glavni uzrok
ovog fenomena; radije negoli provoditi politike motivirane vlastitim
interesima, koje povećavaju i doprinose takvim sukobima. Moramo poduzeti mjere
protiv uzrokâ, a ne samo protiv posljedica.

Gospodine
Predsjedniče, Ekselencije, dame i gospodo zastupnici,

Potrebna
je i svijest o vlastitom identitetu kako bi se započeo pozitivan dijalog sa
zemljama koje su zatražile biti dijelom Unije u budućnosti. Osobito mislim na
zemlje Balkana, za koje članstvo u Europskoj uniji može biti odgovor na toliko
željkovani mir u regiji koja je mnogo propatila u posljednjim ratovima. Svijest
o vlastitom identitetu neophodna je i za odnose sa susjednim zemljama, osobito
onima koje graniče s Mediteranom, a od kojih mnoge proživljavaju nutarnje
sukobe, porast vjerskog fundamentalizma i stvarnost globalnog terorizma.

Na vas
zakonodavce spada zaštita europskog identiteta, kako bi građani vratili
povjerenje u institucije Unije i u njezin temeljni projekt mira i
prijateljstva. Znajući da „što više raste moć muškaraca i žena, veća je osobna
i zajednička odgovornost“[12],
potičem vas da pomognete Europi da otkrije najbolji dio sebe.

Nepoznat
autor iz II. st. napisao je da su „kršćani u svijetu ono što je duša u tijelu“[13].
Uloga duše je da bude podrška tijelu, njegova savjest i povijesno sjećanje.
Europa i kršćanstvo prožimlju se tijekom dvotisućljetne povijesti. Ta povijest
nije bez sukoba, pogrješaka i grijeha, no stalno je vođena željom da se radi na
dobro svih. To vidimo u ljepoti naših gradova, a još više u ljepoti tolikih
djela ljubavi i konstruktivne ljudske suradnje na cijelom kontinentu. Velikim
dijelom ova priča čeka da bude zapisana. Ona je naša sadašnjost i naša
budućnost. Ona je naš identitet. Europa treba žurno ponovno otkriti svoj
identitet kako bi rasla – kao što su to željeli njezini utemeljitelji – u miru
i slozi, budući da i dalje nije oslobođena sukoba.

Dragi
članovi Europskog parlamenta, došlo je vrijeme da zajedno gradimo Europu koja
ne počiva na ekonomiji, nego na svetosti ljudske osobe, na nepovrjedivim
vrijednostima. Graditi Europu koja hrabro prihvaća svoju prošlost i s
povjerenjem gleda u budućnost, kako bi punim plućima i s nadom živjela
sadašnjost. Došlo je vrijeme da napustimo ideju strašljive i samodopadne
Europe, a oživimo i potaknemo Europu koja predvodi, nositeljicu znanosti,
umjetnosti, glazbe, ljudskih vrijednosti i vjere. Europu koja kontemplira nebo
i teži ka uzvišenim idealima. Europu kojoj je stalo, koja brani i štiti
čovjeka, svakog muškarca i ženu. Europu koja sigurno i uporno korača zemljom,
dragocjen orijentir za čitavo čovječanstvo!

Hvala.

 


[1] Ivan
Pavao II., Govor u Europskom parlamentu (11. listopada 1988.), 5.

[2] Ivan
Pavao II., Govor Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe (8. listopada 1988.),
3.

[3] Usp.
Benedikt XVI., Caritas in veritate , 7; Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija
o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 26.

[4] Usp.
Kompedij društvenog nauka Crkve, 37.

[5] Usp.
Evangelii Gaudium, 55.

[6] Benedikt
XVI., Caritas in Veritate, 71.

[7] Isto.

[8] Usp.
Evangelii Gaudium, 209.

[9] Benedikt
XVI., Govor članovima Diplomatskog zbora (7. siječnja 2013.).

[10] Evangelii
Gaudium, 231.

[11] Franjo,
Opća audijencija (5. lipnja 2013.)

[12] Usp.
Drugi vatikanski sabor, Gaudium et Spes, 34.

[13] Usp.
Pismo Diognetu, 6.

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

rujan 2019
P U S Č P S N
« kol.    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  
WordPress Video Lightbox