Dragi čitatelji Radosne vijesti, mir vam i dobro u Gospodinu!
Prošle godine mi sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije, na poziv misionara fra Ivice Perića i nadbiskupa Mbarare mons. Paula K. Bakyenga, došle smo u Ugandu i otvorile svoju prvu misijsku zajednicu u Africi. Nas četiri sestre poslušale smo Gospodnji poziv da napustimo svoju domovinu, zajednicu, obitelj i prijatelje te krenemo stopama misionara. Još smo na samom početku, ali ipak smo za jednu godinu mogle doživjeti duh i potrebe Afrike i afričkog čovjeka. Podijelit ću s vama svoje dojmove.
Nalazimo se na istočnom dijelu Afrike, u prelijepoj Ugandi. Da, da, prelijepa zemlja Uganda. Nakon što smo sletjele na ugandsko tlo, ostala sam zatečena ljepotom te zemlje. Slobodno mogu kazati da je Uganda raj za oči – puna je zelenila, jezera, planina i života. Nisam imala osjećaj da sam došla na misijsko područje. Međutim za mnoge je ta stvarnost drugačija. S jedne strane vidite prekrasne niske planinske predjele, a s druge, kad se duboko zagledate u planinu, možete vidjeti kućice napravljene od blata, ručno obrađene plantaže ananasa ili drugog voća i povrća na stjenovitim predjelima. Dok se s jedne strane možemo diviti mnogim jezerima koje Uganda posjeduje, s druge strane ljudi nemaju nikakvih prihoda od njih jer u njima nema riba. Na tim jezerima mogu se susresti dvije različite stvarnosti. Zbog svojih ljepota jezera su atrakcija za bogate turiste, koji dolaze iz različitih krajeva svijeta i plove po jezerima sa bi se divili njihovoj ljepoti, dok s druge strane vidite siromašne ljude kako svojim brodicama prevoze djecu u školu ili prevoze ljude s jednog otoka na drugi, jer ako živite na otocima, morate često ploviti od jednoga do drugoga da biste došli do bolnice, škole ili posla. Bogato zelenilo koje krasi zemlju također je plod teška ljudskog rada.
Moja se zajednica nalazi u malom mjestu Rwentobo, u Župi Rushoka. Ljudi u našem okruženju doista su dragi i prihvatili su nas s velikom ljubavlju i radošću. Najzanimljivije je iskustvo kada iziđemo na ulicu i krenemo u kupovinu. Dok iziđemo, iza nas se stvori cijela vojska djece, pozdravljajući nas s bajungu (što na znači bijelci), dozivajući nas: „Sestre!“ i tražeći od nas koji slatkiš. Neka su djeca toliko slobodna da dotrče u zagrljaj i pozdrave nas na engleskome. Poteškoće se javljaju kada susretnemo odrasle, jer mnogi od njih ne govore engleski i ne možemo se razumjeti. Odrasle zasada samo pozdravljamo na njihovu jeziku i vrlo su sretni i zahvalni kada vide da nastojimo usvojiti njihovu kulturu i jezik. Ove godine dale smo se na učenje njihova jezika runjankore.
Ovo su tek neke crtice, ono ljepše iz mojega dosadašnjeg misionarskog iskustva, a druga je strana malo bolnija. Lako je kada djeca dođu i s nama dijele svoje radosti, ideje, ali je bolno kad vam odrasli dođu s teškim patnjama. Mnogi su koji dođu tražiti različite oblike pomoći. Nekima smo mogle odmah pomoći za školovanje, zahvaljujući vama dobročiniteljima, ljudima velika srca, koji ste nam poslali svoje novčane priloge. Na svu sreću, pomogle smo dvadesetak djece i studenata ove godine. Moram napomenuti da je školovanje ovdje vrlo skupo i mnoge obitelji ne mogu si priuštiti tolik novac. Strašno je da malu dječicu već s pet godina odvajaju od obitelji i šalju u internate na školovanje. Ono u što sam se osobno uvjerila jest da su najveći borci i nositelji obitelji zapravo žene. Mnoge od njih prepuštene su same sebi, jer su ih muževi ostavili i otišli s drugim ženama ili su se odali alkoholu i drugim porocima. Žene znaju po cijeli dan raditi u polju noseći na svojim leđima svoje dijete koje spava, nastojeći tako priskrbiti koji novčić za svoju obitelj. Žene su najčešće nezaštićene i prepuštene same sebi. Svaki je vid pomoći ovim ljudima dobrodošao. Mi sestre započele smo okupljati mlade koji vole franjevačku duhovnost. S njima smo svake subote, od 15 do 17 sati. Također smo se uključile u jedan projekt koji je pokrenula jedna žena koja je rodom iz Župe Rushooka, a koja se udala u Njemačku, odakle financijski pomaže školovanje tridesetak djece. Uključene smo u taj projekt tako da jednom tjedno okupimo tu djecu i organiziramo aktivnosti za njih te s njima provedemo jedno poslijepodne. Susreti su uvijek subotom, kada djeca nisu u školi. Na inicijativu skupine žena koje su želje naučiti kuhati i praviti domaći kruh, započele smo s druženjem i poučavanjem. Trenutno ih je deset jer još uvijek kao zajednica nemamo prikladan prostor za veći broj. Najviše pokušavamo biti podrška djeci i mladima, koje u slobodno vrijeme okupljamo i dovodimo u našu zajednicu da provedu dan s nama.
Afrički čovjek oskudijeva u osnovnim stvarima. Pokušajte si zamisliti jednu deseteročlanu obitelj u maloj blatnoj kućici, bez ičega unutra, na golom tlu. Ali ne brinite, Afrika ima nešto veliko, a to je život, radost i zahvalnost. Afrički čovjek svoju bijedu zna živjeti i nosi radosno svoj križ. Vrata našeg samostana uvijek su im otvorena i svatko je dobrodošao. Najviše i najbolje stvari izmolimo pred Presvetim. To i vas molim, da molite za njih i na nas. Ovom prigodom zahvaljujemo vam na svakoj podršci. Mi smo dobro, Bogu hvala, naša misija ide polako. Za velike stvari treba vremena, ali smo s narodom, i bit će nekako. U to vjerujemo. Svako vam dobro i veliko hvala uime svih do kojih je došla vaša pomoć. Ostanimo povezani u Gospodinu.
S. Franciska Ivanović, misionarka
(Preuzeto iz: Misijski list „Radosna vijest“, listopad 2019., godina XLVIII., broj 10(527), str. 8 – 9).
