Ljepota, važnost i težina siromaštva
Međuprovincijski seminar za sestre juniorke ove je godine održan od 26. do 29. listopada u duhovnom centru „Biskup fra Paškal Buconjić“ u Bijelom Polju. Sudjelovale su sestre juniorke Bosansko-hrvatske, Hercegovačke i Splitske provincije zajedno s odgojiteljicama s. Ivanom Pavlom Dominković i s. Slavicom Barbarić. Predavanjima se, putem platforme Zoom, pridružila i s. Zala Vrabec, juniorka Mariborske provincije. Voditelj seminara bio je fra Valentin Vukoja, vikar župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu.
Glavni naglasak u zajedničkim susretima fra Valentin je stavio na važnost siromaštva prema Savezu sv. Franje s gospođom Siromaštinom. „Ni čistoće ni poslušnosti nema bez siromaštva. Ono je bit. Ono nije samo neimanje stvari nego neimanje ni vlastitih djela. Pitajmo se jesmo li zaista obučeni u siromaštvo? […] Brojevi (službe, ugled, znanje i imanje) nas ne mogu učiniti sretnima. Nas liječi Riječ (i topla ljudska riječ). U Riječi (i riječi) je bogatstvo, ne u broju. Sam Krist je postao Riječ. Mi, doslovno, živimo od Riječi“, samo su neke od poticajnih fra Valentinovih riječi. Njegov je govor zaista bio specifičan: jednostavan a dubok, duhovit a ozbiljan, slikovit a jezgrovit, radikalan a nenametljiv.
Jedno prijepodne posjetila nas je s. Franka Bagarić, provincijska predstojnica Hercegovačke provincije Svete Obitelji, a posebna je radost bila susresti našu novakinju Ivanu Džeko koja godinu novicijata provodi u Bijelom Polju. Posljednji smo dan posjetile Zajednicu Majka Krispina i Majčino selo u Međugorju. Sigurnu kuću Majka Krispina vode sestre franjevke zajedno s nekoliko laikinja. Zajednica pomaže napuštenim i nezbrinutim trudnicama, ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja te priprema žene i djevojke s problemima ovisnosti za terapijske zajednice poput zajednica „Cenacolo” ili „Papa Giovanni”. S druge strane, Majčino selo brine o djeci i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dan smo nastavile ručkom kod sestara u Miletini i poslijepodnevnim odlaskom na Brdo ukazanja.
Ovakvi zajednički susreti, premda od nas zahtijevaju vrijeme i otvorenost, nerijetko postanu pravo osvježenje za svakodnevni hod. Tako je bilo i ovog puta. Potaknute i ohrabrene onime što smo čule i zajedništvom kojega smo dijelile, nastavljamo promišljati o siromaštvu, o vlastitim navikama i odlukama te s pouzdanjem koračati svakodnevicom.
Fra Valentin je ispričao zanimljivu priču kako kroz obojeno staklo ne možemo dobro vidjeti ono što se nalazi ispred njega. Samo prozirno staklo, koje odbija sve boje, može ih istovremeno sve posjedovati jer je tako prozirno za sve. Najljepše je upravo kada je siromašno. Kroz vitraje, premda su lijepi i zadivljujući, ipak ne vidimo stvarnost. Čovjek ne može biti realan i istinoljubiv ako nije čista srca, ako je „obojen“ nekom bojom, željom, ako je njegovo srce prilijepljeno za nešto. Valjalo bi, dakle, ozbiljnije promisliti o rečenici kojom je fra Valentin zaključio promišljanje: „Ako nam Krist nije dovoljan, čitav će nam svijet biti premalo.“
s. Petra Mikulec, juniorka
