Ovo je priča o djevojci Sikori. Na moj upit djeci o njenom imenu: „Sikora?“, djeca su potvrdno kimala glavama. Sikora je njeno skraćeno ime, a pravo ime joj je Scolastica. U nedavnom posjetu selu Kabingo u našoj župi, jedna baka nam je prišla i pozvala nas vidjeti bolesno dijete u njenoj kući. Tako smo nas tri sestre upoznale djevojku Sikoru – Scolasticu. Na sredini prostorije, ležala je na zemljanom podu, u polutamnoj kući, na nešto skupljenih starih i prljavih krpa te par komada istrošene, tanke spužve. Njena baka nam je rekla da je ovo njen položaj – ležanje. Sjediti ne može. Bila je umotana u komad plahte i drugi poderani komad debljeg platna. Nismo bili sigurni ima li noge, a tada nismo niti pitali puno jer nismo imali nikoga tko bi nam prevodio s lokalnog jezika. Razumjeli smo da su samo njih dvije u kući, a ona sama brine za Sikoru – Scolasticu.
Nakon tog kratkog susreta, odlučili smo pomoći ovoj nepokretnoj djevojci Scolastici koliko to dopušta njeno nepromjenjivo stanje. Zdravstveno joj ne možemo pomoći, ali nešto materijalnoga smo priuštili. Kupili smo madrac, plahte i kremu za tijelo koju lokalno koriste za zaštitu od isušivanja i pucanja kože što je ljudima ovdje jako važno. Za pomoć smo kontaktirali Christophera, vjeoučitelja i radnika u dispanzeru u centru župe koji se rado odazvao na poziv. Došao je do nas motorom kako bismo odnijeli stvari do Scolastice i kako bi procijenio njeno stanje ukoliko bi joj štogod još trebalo. Pri dolasku u dvorište njene kuće, zatekli smo destak djece u igri, a Scolastica je vidjevši me iz kuće dozivala: „Sister! Sister!“ Christopher i ja smo ušli u kuću pozdraviti je. Dočekala nas je sa smijehom, radosna. Vidjevši stanje i uvjete u kojima se djevojka nalazi, Chritopher je bio jako iznenađen tako da nije ništa govorio. Tako tešku bolesnicu u tako teškim uvjetima nije očekivao. Sjeli smo pored nje, a sva djeca s dvorišta su se znatiželjno nagurala na vrata. To je uvijek tako za vrijeme naših posjeta obiteljima, okupe se svi koji su u blizini. Stariji dječak i djevojka, njeni rođaci, sjeli su s nama i razgovarali. Baka je bila u polju pa su poslali po nju. Uskoro je došla skupa s djedom, koji je bio dosta mršav, sa šeširom na glavi i štapom u ruci. Ima kaže sedamdeset devet godina. Ona je djedu druga žena pa djed ne skrbi za nju, već za prvu ženu s kojom živi tako da baka sama priskrbljuje sve potrebno za Scolasticu i sebe radeći što može, kako nam je sama rekla. Pitali smo je za dob, a ona reče da ima sedamdeset godina. Bogu hvala, iako dosta mršava i te dobi, čini se još energična i dovoljno jaka da može skrbiti za bolesnicu.
Scolastica ima ljepuškasto lice. Smije se često, može razgovarati i dosta razumije. Par puta se od srca nasmijala dok je Chritopher male radoznalce tjerao s vrata. Njene oči su žive i prate sve što se događa u prostoriji i na dvorištu. Ona ima dvije igračke: plišanog žutog medu i malu, plastičnu svjetiljku. Uzimala ih je i stavljala sebi na prsa. To je sve što može raditi zgrčenim šakama. Još je par ljudi naišlo, radoznalo zavirilo u kuću i pozdravilo. Djed i baka su nam tada ispričali priču o Scolastici. Za vrijeme rata u Rwandi 1994., njihova kći zatrudnjela je s ugandskim vojnikom. Kada je rodila Scolasticu i vidjela teško bolesno dijete, ostavila ju je majci i od tada se više nikada nije pojavila niti telefonski kontaktirala roditelje. Tako je baka preuzela svu brigu za nju punih dvadeset šest godina. Nije ovdje rijetkost da majke ostave svoju djecu roditeljima na brigu i odu od kuće.
Uvijek dobro dođe nešto hrane, pa smo im donijeli par kila mljevenog kukuruznog brašna i brašno mileta koje je ovdje dragocjena žitarica. Baka je srdačno zahvalila. Pitali smo je ako ima još nešto što treba Skolastica. Rekla je da nema odjeću pa kad bi je htjeli nositi van, nemaju je u što obući. Također trebaju i sapun i kremu jer ju je potrošila. Uzela sam iz torbe kutijicu kreme i ispružila prema njoj, a ona ispruži spojene dlanove prema meni na koje sam stavila dar. Naklonom glave i riječima je zahvalila. Tako ljudi ovdje često primaju darove: spojenih i ispruženih dlanova, naklonom i s osmijehom zahvalnosti. Doista, čovjek tada doživljava na drugačiji način darivanje i osjeća koliko primatelj cijeni dar.
Predložili smo baki da za Scolasticu odmah stavimo madrac i vidimo kako će to izgledati. Djeca i baka su u par minuta postavili madrac i prekrili ga plahtom. Scolasticu je baka sama podigla sa zemlje i stavila na madrac. Tada smo vidjeli njene dvije zgrčene noge okrenute na lijevu stranu tijela. Ne može ih ispraviti i uvijek su u istom položaju. Ono što nas je obradovalo jest da nema nikakvih rana na tijelu od ležanja jer baka dobro skrbi za nju. Još će dobiti i jastuk kako bi se mogla malo pridignuti i lakše gledati kroz vrata iz druge perspektive van na dvorište. Ležeći na madracu, gledala me je značajno. Možda je to bio izraz njene zahvalnosti, ali i pogled prijateljstva.
Još ćemo se susresti sa Scolasticom, odnijeti još što je potrebno da bar donekle olakšamo život ovih dviju sirotica prepuštenih samima sebi. Iako imaju rođake, kaže Christopher, oni nisu u mogućnosti pomagati im jer to nije u njihovoj kulturi. Svatko se brine za sebe, za vlastitu obitelj tako da ne može i za drugoga, što zbog siromaštva, što zbog običaja. Nama europljanima pomalo nezamislivo, ali ovjde nemaju puno osjećaja pomoći jedni drugima. Svatko je prepušten sam sebi i kako se snađe tako mu je. Iznimke su rijetke. Bogu hvala što nam je poslao Scolasticu i dao donijeti malo radosti u njen život i život njene bake. Susret s njom donio je radost i nama.
Veliko hvala svima vama koji nas molitvom pratite u našoj misiji i darivate svoj novčani prilog kako bismo mogli pomagati bolesnima, posebno ovakvima poput Scolastice u kojima Krist trpi, s kojima se poistovjetio: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Stoga je i vaš udio ovdje u misiji, u ovom djelu ljubavi tako da ova radost pripada i vama! Mir i dobro!
- Elizabeta Žuljević, misionarka
