„Divljenje i čuđenje su osjećaji, prepoznatljive značajke hoda misionara.“

Papa Franjo

 

Sigurno je svatko od nas puno puta čuo neko iskustvo ili zanimljivu priču o Africi, pogledao neki dokumentarni film, vidio mnoštvo fotografija i donekle stekao uvid o životu na tom ‘crnom’, nama dalekom, kontinentu. I sama sam prošla isti način upoznavanja Afrike, sve do početka veljače ove godine kada sam sa s. Katom i s. Željkom Dramac, provincijskom predstojnicom, vlastitom nogom kročila na afričko tlo. Posjetile smo naime naše sestre koje već četiri godine žive i djeluju kao misionarke u Ugandi, u mjestu Rwentobo. Neću reći da je sve ono što sam do tada znala i čula palo u vodu, jer ipak se dosta toga prepozna i potvrdi, ali novi je osobni doživljaj i snažno iskustvo svakog trenutka, doživljeni susret sa svakim afričkim čovjekom, od najmlađeg do najstarijeg. Novo je to otkriće zemlje u njezinoj ljepoti, radosti i bogatstvu, ali i u njezinoj bijedi i nemoći.

Stići u Afriku i već na aerodromu biti dočekana radosnim, iskrenim sestrinskim susretom s našom s. Ivkom i s. Martom, sestrom Kćeri Božje ljubavi, bilo je jedno od prvih lijepih iskustava. Sestre su otpočetka pokazale kako su se već jako dobro uklopile i upoznale svijet u koji su stigle prije četiri godine. Komunikacija s ljudima na parkingu, vožnja zakrčenim ulicama Kampale, snalaženje i cjenjkanje na tržnicama – sve su to bile situacije koje su ukazivale na to da su tu već domaće. Nama su to bila neobična iskustva, ali svako na svoj način zanimljivo i vrlo snažno.

Put od aerodroma do sestarske kuće u Rwentobu, koji je trajao gotovo 8 sati, bio je sve samo ne dosadan. Već je to bila prilika za prvi doživljaj svakodnevnog života na ulicama Ugande. Na naše veliko iznenađenje cijelim putem, koji nije bio kratak (oko 390 km), duž ceste s obje strane pratilo nas je neko događanje i vreva ljudi u pokretu, puno trgovina i radnji u kojima se pripremaju afrički instrumenti i suveniri, veće i manje tržnice na kojima je voće i povrće poredano ‘kao pod špagu’. Na tržnici već doživljavamo da kod zaustavljanja auta ne možemo dalje dok ne kupimo od svakog ponešto jer svi dolaze, čak trče sa svojim košarama voća i povrća i ne odustaju lako. To je za svakog od njih prilika da taj dan ipak nešto zaradi.

Dolazak u sestarsku kuću, oazu ljepote i mira iz koje sestre svakodnevno djeluju, doista je bio i pravi sestrinski susret. Vidno sretne dočekale su nas s. Elizabeta i s. Urša. Prva noć bila je veliki izazov i avantura za nas, spavanje u krevetu prekrivenom zavjesom, s dozom straha hoćemo li tijekom noći biti meta komaraca ili nekih drugih nepoznatih buha i insekata. Prvo je jutro u kupaonicama društvo pravio geko, životinjica slična gušteru, koji se tijekom noći ugodno smjestio u ručnik za brisanje. Već drugi dan bile smo spremnije za takva iznenađenja i nepozvane goste. Strahovi su iščezli već nakon druge noći kad smo shvatile da ipak nije tako strašno i nemoguće obraniti se.

Svaki novi dan bio je pun intenzivnih doživljaja i obojen cijelim rasponom emocija: od tuge, boli, osjećaja nemoći i neugode do neizmjerne radosti. Obilazak sela u kojem sestre žive, mjesta gdje rade i djeluju, posjeti pojedinim obiteljima i upoznavanje s njihovim nedaćama, susreti s djecom i starijima na putu – sve su to bili dragocjeni kamenčići u mozaiku našeg doživljaja Afrike. Naš prolazak kroz selo izazivao je dosta radosti kako kod najmlađih tako i kod starijih. Pozdravljali su nas vrlo srdačno i svako malo uz mahanje uzvikivali „abajungu“ (abažungu-bjelkinje). Za njih smo bile novost i atrakcija iako je taj izraz za nas sa sobom nosio različite, čak i oprečne osjećaje. S jedne strane radost da možemo biti tu među njima, da nas prepoznaju kao nekoga tko im želi i može pomoći, da su sestre trenutno tu za njih. S druge strane taj je naziv u nama izazivao i osjećaj odgovornosti i nelagode zbog svega onoga što su ti ljudi prošli i doživjeli upravo od bijelaca, a koji i danas imaju puno više od njih i koji su još uvijek u njihovoj zemlji moćniji.

Ipak, svaki međusobni susret donosio je toliko radost, iz naše perspektive teško razumljive. Čovjek ne može a da se ne zapita kako netko tko hoda bos, jede jednom ili možda nijednom u danu i to nešto što mi ne bismo ni pogledali, ima kućicu od blata s jednom prostorijom, spava na zemljanom podu s nekakvom ili nikakvom prostirkom, ima nesiguran posao, okružen je bolestima, bez struje, vode… može u svom osmijehu zračiti toliko iskrene radosti i topline!? Kako li je moguće istovremeno živjeti u krajnjem siromaštvu i bijedi, a nositi toliko radosti u sebi i poklanjati je drugome!? To je pitanje koje nas je pratilo tijekom cijelog boravka u Africi.

Pogađalo nas je vidjeti bijedne kućice koje svaka jača kiša može uništiti, vidjeti nemoćne i nepokretne kako leže u kućicama na podu, susresti djecu koja se moraju brinuti sama za sebe ili ovise o baki ili djedu jer su roditelji umrli ili ih ostavili, znati da će dijete dobiti jedan obrok dnevno ili dva ako je među sretnijima, gledati majke koje s djecom na leđima kopaju njive ili djecu ostavljenu na zemlji dok mama završi s kopanjem, svjedočiti tužnom ispraćaju petnaestogodišnje djevojčice koja je umrla od malarije… No, unatoč tome, ako ih pozdraviš, priđeš im, uđeš u njihov dom, uputiš koju riječ, zagrljaj ili dodir djetetu, pružiš im bombon, zauzvrat dobiješ nezaboravan osmijeh, poseban sjaj u njihovim očima i vrlo često poklon uz veseli izričaj „webare“ – hvala. Sve ovo nama se činilo prilično nestvarnim, nevjerojatnim, jednostavno drugim svijetom.

Jedan od posebnih dana bio je i posjet našim sestrama franjevkama Kongoankama Splitske provincije, koje su prije četiri mjeseca došle u Rwanyenu. Četiri sestre koje čine zajednicu (s. Klara, Bernardine, s. Nöele i s. Marie Luise) došle su iz Konga, misije naših sestara Splitske provincije, biti svjedokinje ljubavi i navjestiteljice radosne vijesti među najpotrebnijima u Ugandi. Za svaku do nas ovo je doista bio poseban, nesvakidašnji susret. Biti u zajednici naših sestara Afrikanki, doživjeti univerzalnu povezanost i zajedništvo unatoč tolikoj različitosti, daljinama i jezičnim preprekama, posebno je iskustvo. Sestre su s puno gesta dobrodošlice – posebno spremljen objed, tradicionalni ples i pjesma – pokazale koliko im znači naš posjet i prisutnost. Sretne smo da trenutno u Ugandi postoje dvije zajednice Školskih sestara franjevki i vjerujemo da će svojim svjedočenjem navijestiti Boga ljubavi i osnažiti one kojima su poslane.

Uz susret s našim sestrama imale smo priliku posjetiti i sestre Kćeri Božje ljubavi koje djeluju u Rushooki, u svom domu i zdravstvenom centru. Od 13 sestara, koliko ih je u vrlo mladoj zajednici, dvije su Hrvatice, jedna sestra iz Brazila, a ostale Afrikanke. Sestre su nam pripremile vrlo ugodnu dobrodošlicu te nas, uz hranu i piće, počastile pjesmom, sviranjem na bubnjevima i plesom, što je kod njih vrlo često običaj za dobrodošlicu. Također smo bile dio liturgijskog slavlja i susreta s braćom franjevcima u župi sv. Franje u Rushooki, gdje smo mogle doživjeti ljepotu pjevanja i plesa, slavljenja Boga na drugačiji način.

Prije napuštanja Afrike imale smo priliku prenoćiti i jedan dan provesti u Kampali, glavnom gradu Ugande,  zahvaljujući zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi. Njihove sestre Afrikanke primile su nas s puno otvorenosti, topline i želje da nam iskažu koliko smo dobro došle. To je bila prilika i da obiđemo malo selo s trgovinama suvenira, gdje smo, uz sve uspomene u srcu, ponijele i pokoju vidljivu sitnicu koja će nas podsjećati na ovaj poseban posjet ili biti dar onima koji su nas pratili na ovom putovanju.

Na koncu, mogu samo reći da je Uganda zemlja koja fascinira sa svim svojim ljepotama i mogućnostima. To je zemlja koja potiče na toliko pitanja, razmišljanja i djelovanja. To je zemlja koja ne bi smjela ostaviti ravnodušnim nikoga. Zahvalne Bogu za naše sestre koje su se odvažile na ovaj iskorak, možemo zajedno s papom Franjom reći da je dovoljno nositi se sa životom i onim što on sa sobom nosi, živjeti na misijski način najobičnije poslove, među ljudima koje nam Gospodin daje susresti. Upravo to molimo i želimo našim sestrama misionarkama u Rwentobu.

s. Snježana Pavić

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

lipanj 2024
P U S Č P S N
« svi.    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
WordPress Video Lightbox