U našem samostanu Sv. Franje Asiškoga u Kloštru Ivaniću održana je duhovna obnova za starije i nemoćne sestre. Duhovnu obnovu predvodila je s. Ana Oršolić, provincijska savjetnica u suradnji sa s. Martinom Dragičević, kućnom predstojnicom.
U ovom susretu s. Ana je podsjetila kako se upravo ovih dana, točnije na blagdan Gospe Lurdske, obilježava 21. Svjetski dan bolesnika kojeg je blaženi Ivan Pavao proglasio danom bolesnika, te potom istaknula kako je ovaj dan za bolesnike, zdravstvene djelatnike, kršćanske vjernike i sve ljude dobre volje “snažni trenutak molitve, zajedništva, prinošenja trpljenja za dobro Crkve i podsjetnik svima da u licu bolesnog brata prepoznaju sveto Kristovo lice koji je svojim trpljenjem, smrću i uskrsnućem, spasio čovječanstvo” (Ivan Pavao II, pismo ustanovljenja Svjetskog dana bolesnika”).
Poruku pape Benedikta XVI, da osjeća posebnu blizinu sa svim bolesnima koji prolaze teške trenutke kušnje zbog bolesti i trpljenja, sestre su toga dana, kada je i sam Papa upravo zbog oslabljene fizičke snage najavio odreknuće od papinske službe, na poseban način primile. Vidno su na njih djelovale riječi: “niste ni napušteni ni beskorisni: vi ste pozvani od Krista, vi ste njegov jasni odraz.”
Uz slavlje sv. mise, predavanje, razgovor i druženje sestre su promišljale o dubokom misteriju patnje te o velikodušnom i poniznom odgovoru vjere na Božji odabir, koji zasigurno ima smisla. Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju. To je primjer koji ohrabruje i obnavlja snagu bolesnom i trpećem bratu i sestri.
U molitvi smo se spomenule svih bolesnih i nemoćnih naših sestara. “Apostolat starijih i bolesnih sestara izražava se svjedočenjem evanđelja kroz njihovu prisutnost i mudrost, služeći drugim sestrama kao primjer i ohrabrenje u apostolatu. Njihova molitva i trpljenje nezamjenjiv su doprinos apostolskom poslanju Crkve.” Sestra svjesna svog poslanja, drugačije se nosi sa svojom bolešću i ne osjeća bolest kao teret nego “mjesto i način Božje proslave i svog osobnog posvećenja” (Odredbe 66).
Sestre su izrazile radost, otvorenost i zahvalnost s. Ani, s. Martini, kao i svim sestrama u zajednici za uloženi trud u organizaciji ovoga susreta koji je za njih bio ohrabrenje u nošenju križa bolesti i nemoći.
s. M.
