Katolički tjednik donosi interviju s našom provincijskom predstojnicom i predsjednicom Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH s. Ivankom Mihaljević.
Interviju donosimo u cijelosti.
O značenju došašća, o adventu u redovničkoj zajednici Školskih sestara franjevki, njihovoj karizmi, ali i o materijalizaciji došašća razgovarali smo sa sestrom Ivankom Mihaljević, provincijskom predstojnicom svoje zajednice i predsjednicom Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH (KVRPP).
Nakon toga odlazi na studij u Rimu te na Fakultetu odgojnih znanosti na Papinskom sveučilištu Salesianum 1998. postiže licencijat na području pastorala mladih i katehetike. Nakon povratka u domovinu sedam godina radi kao vjeroučiteljica u Općoj gimnaziji u Livnu. Zatim odlazi na studij u SAD, na Sveučilište Sv. Bonaventure u New Yorku gdje postiže magisterij iz franjevačke duhovnosti. Po povratku 2009. na redovitom provincijskom kapitulu izabrana je za provincijsku predstojnicu svoje zajednice. Godinu kasnije, na Plenarnoj skupštini Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine izabrana je za predsjednicu ovog tijela, a u ožujku 2012. na Plenarnoj skupštini Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica, održanoj u Francuskoj, u Lurdu, izabrana je za savjetnicu.
Kada liturgija govori o došašću, govori o posebnom vremenu. Bogatstvo liturgijskih čitanja usmjerava na vrijeme iščekivanja i nade. U tim starozavjetnim navještajima i usmjerenosti prema Onome koji ima doći, vjerujem da i mi možemo prepoznati da su iščekivanja, pogled prema budućnosti i novom svjetlu nade prisutni i u ovo vrijeme. Zato je vrijeme došašća za mene vrijeme u kojem u malom prepoznajem čitavu povijest čovječanstva koje stalno žudi za Onim koji mora doći, koji je obećan, koji će donijeti mir, radost, ispunjenje.
Božić su mnogi sveci razmatrali. Spomenut ću samo da je sv. Franjo Asiški duboko razmatrao otajstvo utjelovljenja. Nije suvišno podsjetiti da je u blizini mjesta Greccio (kraj Asiza) u Badnjoj noći 1223. dao prirediti ozračje betlehemske štalice kako bi tjelesnim očima mogao promatrati siromaštvo i malenost novorođenog Kralja. Franjo je vjerovao da se upravo u Božiću časti jednostavnost, uzvisuje siromaštvo, hvali poniznost.
Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko je današnji čovjek toga svjestan i ponaša li se u skladu s tim?
Čini mi se da ste dotakli srž onoga što pripada došašću. Ono je vrijeme iščekivanja i nade. Želim to osobito istaknuti jer mi se čini da je to danas vrlo važno i potrebno naglasiti. Naime, čovjek našega vremena kao da je izgubio osjećaj za vrijeme koje je potrebno da bi nešto dozrelo. Kao da smo svi postali instant generacija – želimo odmah vidjeti plodove svoga rada i ulaganja. Postaje nam sve više strano ono budno iščekivanje rasta, sazrijevanje, donošenja plodova. Upravo u tom smislu osjećam da bi došašće trebalo snažno zaživjeti kao vrijeme usmjerenosti prema onome što dolazi, na što se pripremamo. A znamo da je došašće hod prema Kristu koji je već prije krenuo nama ususret. Da bi se dogodio taj susret, kao ljudi osjećamo potrebu za obraćenjem. U tom smislu, u duhu Ivana Krstitelja, trebale bi u nama snažno odzvanjati njegove riječi poziva na obraćenje: poravnati put Gospodinu.
Što je najvažnije za vjernika u vremenu došašća? Je li dovoljno odreći se nečeg izvanjskog, postiti i sl.?
Rekla bih da je za vjernika najvažnije osluškivati Božju riječ. Osluškivati govor Boga u povijesti, Boga koji djeluje, koji ozbiljno računa na čovjeka, do te mjere da ni dolazak svoga Sina ne priprema bez čovjekove suradnje. Tu se onda javljaju mnoge biblijske osobe, npr. Marija, Ivan Krstitelj i drugi. I samo promatranje njihova života, njihove vjere, može i treba nam biti primjer i pomoć u duhovnom rastu.
Koliko je sveprisutni materijalizam uspio nauditi istinskom adventu i Božiću?
Svijet u kojem živimo i kakav nam se predstavlja putem medija, a nekada i kroz osobno iskustvo, kao da je zamračio lice nade. Čovjek našeg vremena osjeća se plijenom straha jer je sigurnost života stavljena na kocku. Strah od budućnosti kao da je zauzeo mjesto nade. Ta globalizirana scena očituje se u osjećaju malodušja i nada kao da je postala teško vidljiva.
Kako izgleda došašće u redovničkoj zajednici Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije?
Već okružno pismo pred došašće, koje svake godine vrhovna i provincijska predstojnica upute svim sestrama u Provinciji, govori o važnosti koje se pridaje vremenu došašća. Želimo ga zaista živjeti u duhu liturgije. Priprema se događa kako na planu zajednice tako i na osobnom planu. Tu nastojimo nasljedovati stope Isusa Krista upravo prema primjeru sv. Franje i sv. Klare. Kao što je Franjo inscenirajući žive jasle u Grecciu želio „dotaknuti“ čovještvo Božje, nježnost Božju za sebe, za braću, za cijeli svijet, u tom duhu želimo i mi doživjeti Božić.
U veljači 2010. izabrani ste za predsjednicu Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, a u ožujku 2012. za savjetnicu Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (UCESM). Recite nam nešto o tome.
Ovaj izbor, uz vodstvo koje mi je povjereno u mojoj franjevačkoj zajednici, značio je za mene poticaj, priznanje i mogućnost djelovanja na širem redovničkom planu. Bila mi je čast predstavljati redovništvo Bosne i Hercegovine, ali i cjelokupno redovništvo istočne Europe u Bruxellesu.
Konferenciju viših redovničkih poglavara i poglavarica u Bosni i Hercegovini (KVRPP BiH) ustanovila je 2000. godine Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. KVRPP BiH okuplja redovničke ustanove koje imaju sjedišta na području BiH. Članstvo Konferencije čini i 18 redovničkih zajednica koje djeluju na području BiH, a sjedište im je u drugoj državi.
Od 2010. naša Konferencija je članica Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (UCESM) sa sjedištem u Bruxellesu. U Europi trenutačno živi i djeluje oko 400.000 redovnica i redovnika. Organizirani su u 37 nacionalnih redovničkih konferencija te u europsku krovnu organizaciju UCESM. Važnost redovnika pokazuje se na mnoge načine. Uz kulturnu baštinu, koja je stvorena i očuvana prvenstveno u samostanima, redovništvo pokazuje veliko zanimanje i brigu za odgoj i obrazovanje u društvu, za socijalnu pravdu, za duhovne centre te za širenje uvijek nove i svježe kršćanske poruke.
Jedna od karizmi i Školskih sestara franjevki jest odgoj mladih. Kako danas uspijevate živjeti svoju karizmu?
Naš naziv Školske sestre franjevke upućuje na to da smo mi prije svega one koje su u školi evanđelja. Karizma naše zajednice jest odgoj. Kada bismo promatrali život naše zajednice kroz povijest, vidjeli bismo da se ova karizma živjela na različite načine, možemo reći: kao odgovor na konkretne situacije i potrebe. U naše vrijeme također nastojimo živjeti ovu karizmu: sestre rade kao vjeroučiteljice u školama ili odgojiteljice u vrtićima i domovima. Posebno bih istaknula da imamo i Ustanovu za prihvat i odgoj djece Mala škola u Varešu gdje skrbimo za 20-ak djece.
Koja je Vaša poruka u vrijeme došašća?
Jednostavno rečeno, neka u središtu proslave blagdana Božića bude zaista Bog koji se utjelovljuje i u ovo naše vrijeme i dolazi među nas. Da bismo mogli živjeti to bogatstvo na koje nas liturgija poziva, potrebno je produbljivati vjeru, posebno u ovoj Godini vjere, bez nje nije moguće zaživjeti Božić.
