Lijepi jesenski dan sa svojim zlatnim bojama potiče nas na pjevanje hvale Onomu koji je to sve satkao i nama darovao. Slavimo posvetu crkve sv. Nikole na Čepu u župi sv. Ante busovačkog. U srcu se komešaju razne emocije i doživljaji – prvi koraci u vjeri i upoznavanju katekizma, tiho izgovoreno ,,Evo me, Gospodine!’’ prije odlaska u sjemenište i mnogo, mnogo toga. U mislima prolaze razne slike, ljudi i događanja. Fratri, župnici i kapelani, duhovnici i prokaraturi i neumorne, sveprisutne, uvijek s osmjehom na licu i kolačem u ruci časne sestre franjevke. Među njima nezaboravna, voljena i ljubljena, stasita, gorda i blaga, bogumila, učena voditeljica župnog zbora, katehistica, sestra i više od toga, časna sestra Krunoslava.

Fojnica ima svoje fratre mučenike i velike ljude, biskupe i doktore teologije i umjetnosti, ali jedna osoba koja sve to ujedinjuje i koju pobožni kršćanski narod najbolje poznaje je ova uzorita i samozatajna, uvijek na usluzi, a zatim s korakom unazad, da slučajno netko ne bi njoj zahvalio, sestra Krunoslava. Da, ove dvije crte koje pišem su o toj našoj sestri kojoj ovom prilikom želim reći ,,hvala’’. Hvala uime fra Nikice Vujice i fra Žarka Relote, hvala u ime moje i drugih vjeroučenika kojima ste dali ne samo pouku u vjeri i spoznaju Božjih tajni, nego što ste nam prenijeli i ljubav prema Bogu i još više što ste nam pokazali svojim životom da nas Bog ljubi, da nas blažena Gospa miluje, da nas sveti Franjo poziva sebi.

Hvala sestro u ime sve one djece koja možda nisu imali nove cipele, a ni kaputiće. Koja su bosih nogu u crnim opancima, opranim od blata, ali čista srca upijali vaše slatke riječi o sv. Josipu, o malom Isusu na putu u Egipat, o križnom putu, o slavnom Uskrsnuću. Fratri kapelani su se pitali kako to da svi trče tebi na vjeronauk. Župnik je znao i mudro im govorio da se ima štogod naučiti od sestara što se ne može naučiti na bogosloviji – ono što nas život i ljubav uče, a to se može drugome prenijeti samo pouzdanjem u dragoga Boga. A to si ti, draga sestro, znala činiti, to si životom svjedočila. A i naše mame su se pitale kako to da te volimo gotovo kao i njih, jer se mama ipak najviše voli. Mame su bile, kobajagi, malo ljubomorne, a ustvari radosne i sretne što im časna sestra djecu k Crkvi i Gospi privodi.

Ne mogu i ne želim spominjati teški period nemira i rata i mučeničke pogibije naših fra Nikice i fra Leona. Ponovo tu vidim tebe, s. Krunoslava, kako s ostalim sestrama i fratrima svjedočite našu vjeru i pouzdanje u Boga. Fojnička bolnica je prenatrpana ranjenicima, a vi kao anđeo s krilima oko njih odgovarajući na pitanja i brišući krv i znoj s čela i otvorenih rana. Ti si rekla gvardijanu, mučeniku fra Nikici, da si čula od liječnika da će neki umrijeti ako se ne prebace u Hrvatsku, u splitsku bolnicu, jer su teški ranjenici. I fra Nikica je našao bolnička kola, našao je vozača, a mene je stavio kao pratnju. Sestro, moj brat danas živi, njegova žena nije udovica i djeca nisu siročad. Žena ranjena u glavu, nažalost, preminula je u Splitu. Drugi ranjenik je preživio, a ona mala ranjena djevojčica danas živi i odrasla je žena. Hvala dragom Bogu, hvala fra Nikici, hvala medicinskom osoblju i hvala tebi draga sestro, jer ti si tu bila i ostala.

Jučer smo slavili 60 godina tvog redovničkog posvećenja. Naš fra Nikica je u propovijedi govorio o uspjehu u životu, što znači pravi uspjeh i što znači biti Bogu ugodan. Sve ono što je rekao, tako je lijepo, a još je ljepše što se sve može prenijeti na tebe i tvoj posvećeni redovnički život. Sestro Krunoslava, ostani to što jesi, nastavi svijetliti kao zvijezda betlehemska u ovoj našoj srebrenoj Bosni, svjetlom Kristove nade i neizmjerne ljubavi. Jučer okružena časnom provincijalkom, s. Katom, tvojom iz distrikta povezanom s. Lidijom i svim ostalim sestrama vidio sam u tvojim očima malu djevojčicu koja je prije toliko godina iz Fojnice krenula u svijet, strašljiva ali puna iščekivanja.

Sestro, mnogo si toga po Božjoj milosti ostvarila, talente koje ti je dragi Bog dao nisi zakopala u zemlju, nego si ih hrabro umnožila i na korist Crkvi i našem redu i sestarskoj Družbi podarila. Moja molba je da nastaviš u dobroti i milosti djece Božje biti nam i dalje putokaz. Hvala ti, dragi Bože, za sestru Krunoslavu!

Fra Miro Martin Relota