Brojne su stvari zbog kojih na kraju jedne godine možemo zahvaliti Bogu i ljudima na svemu proživljenom i doživljenom. Stoga i ne čudi što se u našoj katoličkoj tradiciji na mnogim mjestima uoči Nove godine slave svete mise na kojima se izriče molitva zahvale Te Deum. U Bazilici sv. Petra pak Sveti Otac zajedno s vjernicima moli večernju molitvu časoslova. Tako je bilo i večeras, a na toj molitvi imala sam milost sudjelovati zajedno sa našom vrhovnom predstojnicom, s. Klarom Šimunović i drugim sestrama iz generalne kuće. Iako mi je rekla da to ne spominjem, moram napomenuti da nam je karte za ovu molitvu uspjela pronaći u zadnji tren s. Samuela Klaić, a zašto mi je to važno saznat ćete u nastavku.
Baziliku svetog Petra dnevno posjete tisuće ljudi iz cijelog svijeta i ukoliko ne dođeš rano ujutro dok umorni turisti spavaju, dočeka te duga kolona ljudi koji zajedno s tobom čekaju i po sat vremena, ako ne i više, da bi prošli kontrolu i ušli u baziliku. I onda kad uđeš, ostaneš zadivljen tim umjetničkim ostvarajima koji su se godinama stvarali da bi mi danas u njima mogli uživati. Ne možeš vjerovati da takvo nešto tvoje oči vide, da je takvo nešto bilo moguće izgraditi. I budući da je oko tebe već mnoštvo grupa ili individalnih turista i/ili vjernika, onda je neizbježna pojava žamor i buka. U takvim situacijama jedino tiho mjesto prigodno za molitvu je jedna pokrajnja kapela.
Ali kad dođeš u baziliku na neko liturgijsko slavlje onda je to jedna potpuno druga stvarnost. Cijela bazilika odiše skladom, mirom, tišinom, svetošću,… Kao da se svaki kip, vitraj, mozaik, stup, kupola, natpis, svijeća, baldahin, oltar, ukras,… natječu tko će više doprinijeti sveukupnom ugođaju posebnosti tog trenutka. Samo u takvim slavljima upale se i svi mogući reflektori i svjetla te imaš mogućnost vidjeti baziliku u cijeloj toj raskoši. A da ne spominjem način na koji zbor zajedno s pukom otpjeva gregorijanske pjesme na latinskom jeziku. Pa besprijekorno organizirani službenici oltara. Sve tako savršeno i skladno. Kao da si u raju, onakvom kakvim ga mi ljudi uspijevamo zamisliti.
Možda ćete pomisliti da pretjerujem i da ništa od toga nije ono najbitnije jer sve što sam dosad navela jesu puki izvanjski čini i predmeti. Istina, ali upravo ono što me se sinoć dojmilo jest sljedeće: Bazilika je sinoć zaista zasjala sva u svom sjaju, oltar sa baldahinom bio je savršeno ukrašen, Gospin kip i Isus u jaslicama također. Ljudi iz cijelog svijeta se okupili. Među njima i nas šest sestara koje smo bile smještene bliže oltaru od samog pape i tako bile u mogućnosti doživjeti sve to na puno dublji način. I nakon večernje molitve uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. I sve ovo gore nabrojeno, ma koliko bilo veliko i veličanstveno, učinilo se tako neznatnim i nebitnim u usporedbi s Isusom Kristom prisutnim u maloj bijeloj hostiji. Sve to i svi mi smo tu bili zbog Njega.
Pred Bogom, na koljenima, u tišini molio je papa Franjo, Petrov nasljednik. I to ispred oltara koji je podignut iznad groba sv. Petra, a pokraj kipa Blažene Djevice Marije koja je pristala biti dionicom Božjeg plana spasenja i rodila Boga od čijeg rođenja smo počeli brojati vrijeme naše ere. Sve ovo zvuči tako nestvarno i bajkovito, ali oni su svi povijesne osobe koje su koračale našom zemljom. A sinoć u Rimu je to tako stvarno i opipljivo izgledalo, kakvo u biti i jest, samo što mi toga nismo svjesni. Naša katolička vjera je tako uzvišena, tako divna, tako stvarna! Samo trebamo otvoriti oči svojeg srca pred tom velikom tajnom.
Papa nam je u svojoj prigodnoj homiliji poželio upravo takav „kontemplativan pogled“ – pogled koji je sposoban vidjeti Boga u svakom mjestu i svakom čovjeku. I potaknuo nas na zahvalnost Bogu zbog svih milosti kojima nas daruje svjesni da ih ne primamo zbog zbog naše izvrsnosti nego malenosti i poniznosti.
Bolji doček Nove godine ja nisam mogla zamisliti, a sve zbog jedne karte dobivene iznenada, u zadnji tren.
Svima Vama uz pozdrave iz Rima želim blagoslovljenu novu godinu i spoznanje te vršenje Božje volje u njoj.
s. Maja Ivković
